evo šta o njemu kažu njegovi prijatelji, bivši, igrači, kolege treneri

Špaco: Puno tužna vijest, zaplakao sam, suze su same potekle... Nekako sam naslućivao, imao zle slutnje i onda mi se javila njegova nećakinja Ines, ona me obavijestila odmah, prvoga, znala je koliko smo povezani. Javio mi se i Frfa... Ma, u zadnje vrijeme Ivan nikako nije želio posjete...

Teško nam je sve to palo, mislio sam da se to neće dogoditi tako brzo, kako uopće prihvatiti činjenicu da ga više nema među nama?! Na žalost, izgubili smo ga. Valja ga se prisjećati, biti tužan za gubitkom i sretan što smo ga imali. Bili smo previše blizu nas dvojica da bi itko mogao stati između nas.

Povezani smo od rada u Splita, preko Hajduka, do naše zadnje zajedničke nezaboravne epizode u Saudijskoj Arabiji, u Al Ittihadu, a šta ima, prije nekoliko godina. A naš Hamburger, kako smo pripremali taktike za one utakmice Hajduka prije trideset godina, on i ja, usuđujem se tu staviti i moje sudjelovanje, Ivan bi mi to priznao...


To što smo bili zajedno u stvaranju svega toga, ostaje nam za sva vremena, te naše vizije, prožimanje... Ostaju uspomene i činjenica da smo bili preteča nogometnog razvoja, osvojili smo i trofeje, on prvi, fala bogu, pa za njim i moja malenkost...

Nije Ivan mogao živjeti bez baluna, lani u doba Europske lige kad sam ja još bio trener momčadi, dolazio nas je promatrati i pratiti, bodriti, a ja sam ga uvijek dozivao i na treninge i u svoju svlačionicu, dođi Ivane, da pričamo, da mi kažeš šta ti vidiš, ali već sam tada naslućivao da se polako gasi, odlazi, makar nisam u to htio vjerovati...

Vlatko Marković: Otišao je najbolji od nas 

Otišao je jedan od najveći, najbolji među nama. Teško mi je samo pronaći riječi, Tomislav Ivić je bio veliki čovjek, veliki trener. Njegova obitelj, Hajduk, Split, Hrvatska – svi osjećamo veliku prazninu. Tomislav je bio primjer čovjeka koji je volio nogomet, obožavao ga, ta lopta je bila njegova igračka.

Bio je zaokupljen nogometom, primjer čovjeka koji je velikim radom i trudom postao veličina, ali znao je ostati svoj u svim vremenima bez obzira koju momčad vodio. Njegova obitelj je vjerojatno najviše patila zbog te njegove ljubavi za nogometom. Bio je posebna, karizmatična osoba s velikim stilom.

Slaven Bilić: Otišao je revolucionar 

Tužan sam i potresen kao i svi ljudi kojima nogomet znači, iskrena sućut obitelji... Ne samo Hrvatska, nego i svijet, izgubili su jednog od najvećih nogometnih znalaca ikad.. 

Otišao je stvaratelj, trener, vođa, nogometni revolucionar... Jedan je od nekolicine izabranih koji će zauvijek zlatnim slovima ostati zapisan među istinskim genijalcima koji su mijenjali pojam nogometne igre. Nažalost, takvi veliki ljudi, bez obzira na sve, uvijek odlaze prerano. Imao sam sreću da sam s njim često pričao o nogometu... Šjor Ivane hvala na svemu...

Ivica Hlevnjak: Bio je duša od čovika

Igrom slučaja Ivić mi nikada nije bio trener, ali smo bili veliki prijatelji. Mi smo se upoznali još dok je on bio u Splita, bilo je jedno društvo koje se nalazilo na Pjaci. Tu smo se družili, a Tomislav je bio duša od čovika.

Poslije je postao veliki trener, ali je uvijek ostao naš, mogli ste se sresti s njim, pričati o svemu, naravno balun je bio na prvom mjestu, ali o svemu ste mogli ćakulati. Svjetski čovjek, ali je ostao splitska duša. Malo me njegova smrt iznenadila, jer se nikada nije žalio na bilo što, znao je reći da ga leđa stišću. Teško mi je, sjećanju naviru ...
Ivan Buljan: Veliki čovjek i trener 

Otišla je velika legenda Hajduka i nogometa. Ostavio je šjor Ivan veliki trag u nogometu, stvorio je onu veliku, zlatnu generaciju Hajduka, čovjek je koji je više od 24 sata u danu živio za nogomet. Bio je opsjednut nogometom, imao je viziju, stalno je nešto probao, testirao, učio ... Bio je veliki trener i čovjek, iza njega je ostala velika praznina.

Ivica Šurjak: Bio nam je kao otac 

Iznenadila me i rastužila vijest, kao grom iz vedra neba... Imao sam sreću da sam s njim radio već kao dijete u omladinskoj školi, postizavali smo odlične rezultate već od prvih koraka, što se prebacilo i na seniore. Bili smo generacija igrača koja je bila baš zajedno, disala i živjela zdušno. Izuzetno nas je kvalitetno vodio, živio je za nogomet 24 sata dnevno.

Pobjeđivali smo kao juniori, nastavili i kad smo odrasli kao seniori. Osvajali smo kupove, prvenstva... Nikad neću zaboraviti 6:1 protiv Partizana u Beogradu, pa PSV, HSV... Napravio je fantastične uspjehe i vani, vodio je onda i Ajaxa, jednu od najjačih momčadi na svijetu svih vremena. Bio je vrhunski trener i čovjek, bio nam je kao otac.

Vilson Džoni: S njim smo sve osvojili 

Legenda – jednom riječju. Legenda. Igrao sam pod njegovim vodstvom, deset godina, osvojili smo sve. Znate i sami kolike su mu bile zasluge. Viđali smo se sve donedavno, znao sam da je bolestan, ali znate koliko god nešto očekivali uvijek vam je teško. Teško mi je sada govoriti o tome, razmijete me ...
Zlatko Vujović: Nitko ga neće dostići 

Šjor Ivanove su najveće zasluge za moju sportski razvoj i karijeru. On me kao juniora 1978. godine ubacio u prvu momčad, kada je otišao Žungul pružio mi veliku priliku.

Pokazao mi je sve što sam trebao znati kao nogometaš, de facto me vodio kroz karijeru, tko zna što bi na kraju i od mene bilo da nisam imao takvog učitelja. Odlično smo i surađivali i u Parizu. Njegove titule sve govore, jedan od najvećih trenera, znao je sve i svi su ga znali. Za naš nogomet ovo je veliki udarac. Nitko ga neće dostići.

Luka Peruzović: Belgija ga oplakuje

Žalostan sam, javio mi je sin Luka, a nedugo zatim i prijatelj novinar iz ovdašnje kako je kažem Slobodne, iz briselske La Derniere Heure me nazvao i pitao je li to istina, vaš kolega kojega sam vodio do Ivića prošle jeseni na Meje, kad je u Splitu gostovao Anderlecht. Vijest se proširila i ovdje u hipu, Bruxelles, Belgija saznali su isti čas, a ovdje je naš Ivić ostavio tako duboka traga...

Riječi mi zastaju, pogođen sam, to je strašno tužna vijest... Čuli smo se prije dva mjeseca, zadnji put. Osjetio sam da nekako odjednom više nije onaj moj šjor Ivan... A što ima, dva ljeta, sanjali smo da bismo mogli zajedno pomoći Hajduku, preuzeti struku, on i ja, bili smo kod gradonačelnika Keruma, a nisu nam ni rekli da je trener Edy Reja već u Lava i da dovršava pregovore...

S Ivićem sam ja bio najduže od svih, sav omladinski uzrast, sve trofeje u Hajduku do 1979. smo uzeli zajedno i onda još dvije i pol sezone u Anderlechtu. I stalno smo ostali svoji, posebno bliski, u kontaktu. Bio je on blizak s mnogima, a ja mislim i vjerujem da sam baš ja s njim bio još bliži i to mi je posebna čast i privilegij u ovom tužnom času...

Jurica Jerković: Ostavio je svoj pečat

Naježio sam se, tako me je obuzela nelagoda, znao sam da je bio bolestan, ali baš da je gotovo, ne, to nisam slutio... Vidio sam na televiziji, kažu prekidaju dnevnik da objave jednu tužnu vijest, da je umro Ivić. Sledio sam se, nisam mogao vjerovati... Umro je jedan od najvećih, velikan, označio je cijelu jednu veliku generaciju Hajduka, ostavio je svoj pečat i u svijetu osvajajući mnoge trofeje...

Padaju mi na pamet sve te titule i kupovi što su proslavili i nas i njega i Hajduk... Naš drugi otac, to je najispravnije reći, kao da je umro netko moj najbliži, a tako i jest. Njegovao nas je i pravio od nas igrače, ja sam ga “osjetio” već u Splita ‘68., gdje me Hajduk poslao na kaljenje, u drugu ligu, a on bio trener. Tu sam već navikao, vidio što je profesionalizam, suočio se s onim što je sve tražio od nas da napredujemo kao igrači.

Dražen Mužinić Frfa: Nitko nas nije razumio 

Prvo šta mi padne na pamet, bio mi je drugi otac, to je bio čovjek od koga sam puno naučio, najveći stručnjak na prostorima bivše Jugoslavije i takav će se teško ponoviti. Vizionar koji je igrao s nama, s našom zlatnom generacijom sedamdesetih ono što je i danas i te kako aktualno, a tada je za sve to bilo ravno senzaciji. Velika većina nije uopće razumjeli što to mi igramo...

Zadnjih godina, običavao je doći u moju kancelariju u Poljudu, bilo mu je najdraže tu doći i ćakulati, ali samo o nogometu. Jer, ništa drugo ga nije ni interesiralo, nije on imao nikakav hobi, imao je familiju i - balun. Kad bi vidjeli da mi je došao Ivić na redovitu partiju razgovora dolazili bi u sobu mlađi treneri da se naslušaju znanja, bili bi zahvalni što mogu s njim ćakulati. Već odavna ga nije bilo, znao sam da to ne sluti na dobro...

Zadnji put sam ga doveo autom u Poljud na promociju filma za 100 godina Hajduka (Glava u balunu op. p.), navečer, u kino-dvorani, užežin 100. rođendana kluba. To je bio zadnji put da je bio u Hajduku. Već sutradan nije imao snage da dvaput zaredom izlazi iz kuće, rekao je da je utakmicu sa Slavijom gledao na televiziji... Ode nam šjor Ivan, ovo je jedan od najtužnijih dana u mom životu...