Pa naravno da može funkcionirat 4-5-1.

Problem je u tome što se zadnji dio Bilićevog i sad kroz IŠ-ev mandat progurava pogrešna filozofija za našu reprezentaciju.

Tika-taka dominacija u posjedu lopte. Posjed ne služi ničemu kad je jalov - za referencu pogledati doktorsku disertaciju Bayerna u polufinalu ovogodišnje LP-a.

Tempo je u nogometu 2013. dokazano vrijedniji od posjeda. Tempo kad se braniš, tempo kad napadaš.

Najbolje utakmice Hrvatske i najveće pobjede bazirane su sve na istom konceptu. Branimo se i udaramo iz kontranapada.

Najjadnije utakmice i najveći porazi su uvijek bili - težimo posjedu lopte i dominaciji.

Treba biti realan oko vlastitih mogućnosti. Pisao sam o tome davno. To je čista logika. Kada se loša momčad poput Škotske brani - teško je to probiti.

Kad se dobra momčad kao Hrvatska brani - to je triput teže probiti i sve reprezentacije svijeta - uključujući Španjolce - mogu potencijalno nastradati.

Samo to kod nas nije bila aktivna filozofija. To je uvijek bio sklop okolnosti, izvodilo iz nužnosti.

Još jedan kroničan problem naših igrača - oliti igrača poniklih u HNL-u je opsjednutost loptom kao da se igra ne kreira bez lopte. To se samo korigira kad odu vani u strani klub, ali nikad u potpunosti ne izbriše. Teško se borit s takvim navikama usađenim od malih nogu.

Koliko puta sam čuo strane komentatore (objektivne) kako govore o tome da hrvatska obrana ima tendenciju biti zamađijana loptom. Igrač im bježi iza leđa, a oni hipnotizirani fiksiraju let lopte. 

Tu vjerojatno igra ulogu i zamka fizičke nadmoći naših igrača na koju se ponekad previše oslanjaju i razvijaju loše navike/pogled na igru. Ako pogledamo Luku - koji je imun na navedenu boljku hr igrača - njega je upravo fizička inferiornost navela na kompenziranje kretanjem bez lopte. Isto vrijedi za sve prosječno oniže igrače latino-zemalja (s kojima - nota bene - uvijek imamo strahovitih problema). Ne može se jedan Škot, Španjolac, Meksikanac, Japanac, bla - hrvat sa Šimunićem - ali ga može pretrčat bez problema, zaobić, pa trčat krugove oko njega.

Još jedna stvar koja je logična kod tog obrambenog garda i filozofije. Ona više pogoduje formiranju homogenosti unutar utakmice - pa i navici homogenosti tijekom niza utakmica u momčadi. A kod nas se - sa nominalno slabijim protivnicima - događa suprotno. Kao razvlačimo protivnika, a samo se razvlači naša formacija u sve sporije i predvidljivije lopte - lomi se veza između linija i ako još izbornik krene s klaunovskim izmjenama kao Štimac jučer - ona se čitava momčad raspadne tijekom tekme.

Umjesto da svi stoje kao kompaktna cjelina unutar 40 metara - mi završimo razvučeni na 60 metara i tako razvučeni smo puni rupa k'o švicarski sir. Švedska i Švicarska koji su solidni suparnici - iskoriste to da nas napune sa 3, 4 gola - a slabašni Škoti eto samo s jednim.

Što je bilo protiv Njemačke na Euru i Turske u dodatnim kvalama - napadalo se u roju - povlačilo u roju. Ubodeš - probaš - vratiš se. U valovima. Nije bilo ''dominacije'', nije bilo ''konstantnog posjeda lopte''. Bilo je samo kompaktnost koja je producirala učinkovitost. Sad imamo razvučenost koja proizvodi neučinkovitost. Dodajmo tome da kompaktnost kompenzira kronični nedostatak brzine u našem sastavu dok razvučenost samo dodatno podebljava tu našu manu.

Pad Barcelone i trijumf Bayerna je pokazao - nije trajanje pripreme jednog napada ono što vodi do pobjede (Bilić bi to opisao sa - ''strpljivo traženje rupe'') nego broj ponavljanja odnosno broj brzih pokušaja napada tijekom utakmice. Na svaku iole bržu i jednostavniju kombinaciju od 3 do 5 dodavanja Škotska se raspadala i bilo je problema pred njihovim golom. Ali koliko smo takvih akcija mi odigrali? Čemu onda čuđenje da smo prvi udarac na gol imali u 65. minuti?