nasao sam jucer nesto o mentalitetu
prica Marko Mlinaric Mlinka

 Koja, je, po vama, bitna razlika u nogometaševu pristupu našem i inozemnom nogometu?
- Vani se ozbiljnije pristupa tom poslu, ali ne mogu objasniti iz kojih razloga, čini se kao da će nogometaš vani za svoje promašaje odgovarati mnogo teže nego ovdje. Možda se ponovno vraćamo na pitanje mentaliteta, a nešto je, vjerojatno, i u novcu.
S tog aspekta, naš i njihov profesionalizam uopće se ne mogu uspoređivati
Mi smo u hibridnom, nedorečenom stanju gdje se svi bave nekim statutima, pravilnicima, a o bitnim stvarima većina njih nema pojma.
Imate li dojam da jugoslavenski igrači u inozemstvu igraju bolje nego ovdje?
- Imam. Pretpostavljam da su rasterećeniji, ne razmišljaju o nekim stvarima koje su ovdje presudne. Na primjer, o suđenju. Ne razmišljaju hoće li ih sudac pokrasti ili neće, ne razmišljaju odakle je sudac i za koga navija.
Napokon, dovedeni su i dobro su plaćeni za to da igraju, a ne da se bave bilo čime.- Imate li dojam da su u inozemstvu igrači tjelesno bolje pripremljeni?
- Imam i taj dojam, ali opet ne mogu objasniti kako i zašto. U Jugoslaviji se, u nekim klubovima, dvostruko više trenira od inozemnih suparnika, a oni su na utakmici dvostruko spremniji od naših igrača.
Zašto?
Mentalitet?
Način života?
To su tajne razvijenog profesionalizma!Nemaju svi Ćiru
- Nemam dojam da su u Dinamu nerazvijeni profesionalni odnosi. Igrači se podređuju normama i žive za zajednički cilj. S te strane, sve funkcionira.
- Možda je Hajduk bolji primjer!- Hajduk ima ekipu s kojom bi, objektivno, morao voditi s desetak bodova prednosti, a peti je.- Kako to objasniti? Imaju najbolje pojedince u Jugoslaviji, a - peti su! Znam da su trenirali dva puta dnevno po dva sata, pa u nedjelju nisu mogli stajati.
Ali, to je pitanje trenera! Nemaju svi Ćiru koji će ih motivirati da s veseljem ulaze u igru!Vjerojatno je neki sličan tip trenerske psihologije potreban i u inozemstvu. Teško je vjerovati da vani postoji neki logorski sistem, kruti odnosi u kojima su igrači motivirani na igru nekom hipotetskom profesionalnom prisilom.
- Slažem se! Ako iz psiholoških razloga ne možeš dobro igrati, onda to ne možeš bez obzira na sistem u kojem igraš. Ali, kod nas postoji i činilac neprestanog mijenjanja ekipa.
Želiš li u nogometu nešto postići, onda moraš pet-šest godina imati u osnovi jednaku ekipu, ekipu koja je zajednički stjecala iskustvo, i nju polako dopunjuješ s dva-tri igrača iz drugih sredina.
A ovdje se stalno nešto mijenja, igrači stalno odlaze i dolaze, svi traže neki svoj mali interes, a s dvadeset i sedam godina svi bježe u inozemstvo!
Tako se ne može igrati
Pogledajte starost igrača u inozemnim klubovima - tridesetogodišnjaci koji godinama igraju zajedno, s golemim iskustvom, koji su zajedno igrački sazrijevali i u nogometu prošli sve. To je onda klub!
A u našem prvenstvu uopće ne možemo vidjeti igrače u najboljim godinama za nogomet, jer su svi u inozemstvu. Kako mi, s našim nogometnim sistemom, možemo konkurirati takvim organiziranim klubovima?Problem je, znači, u inflaciji. I male količine deviza još su dovoljan motiv da se što prije ode.

http://www.yugopapir.com/2014/03/marko-mlinaric-motor-ekipe-dinama-2-deo.html