nemam pojma koja je bila prva utakmica, ali znam da sam gradski vrt počeo redovito pohoditi 92. ili 93., najprije sa starim, burazom i didom, a kasnije kada sam krenuo u srednju i s ekipom.
zaljubio sam se u tribinu na prvi pogled i nikada neću prežaliti te 90e što se tiče nogometa. znalo je u gradskom vrtu na utakmicama s dinamom i hajdukom biti i po 17 tisuća ljudi, a i na manje atraktivnim utakmicama duplo više nego sada. bakljade, stajanje, nema glupih sjedalica, oni ružni transparenti i spitke... dida, stari, buraz i ja odmah pored kohortaša na istoku, nerijetko smo pjevali skupa s njima.
urezalo mi se u pamćenje i nekoliko utakmica iz tih vremena, prvensteno pobjeda osijeka nad hajdukom 5:3, kada ih je silovao igor pamić, a aljoša asanović pokazao svu raskoš svoje kulture pljunuvši čini mi se upravo pamića. pa onda ona tekma s dinamom kada je ekipa prošla s mrtvačkim sandukom na kojem je pisalo dinamo ispred kaveza s bojsima te ga poslije zapalila na tribini... show, to je bilo moguće samo u 90-ima.
ovo što danas imamo je goli kurac za 90e što se tiče atmosfere, a usudio bi se reći i nogometa.
bio je to, ispostavilo se kasnije, zadnji vlak za doživiti pravu nogometnu atmosferu.
[uredio wilsonova bb - 30. ožujka 2020. u 20:41]
