Zanimljivo je primjetit i kako su naša tri najuspješnija sporta (ženska
košarka, vaterpolo, nogomet) eksplodirali nakon šta su pali u totalnu
komu. Ili bolje reći... kad su svi "potencijalni pomagači" digli ruke od njih
Ženska košarka - prije 6 godina imali ispast iz lige (ostali u ligi za
zelenim stolom), klub u bankrotu, sva igračice, trener i cila
uprava (osim Nene i Prima) otišli... osta je samo Stipe Bralić i 10
juniorki. Nikoga da im pomogne iti za dresove kupit, a i gorivo za ići
na utakmice su na rate plaćali. Rezultatski imperativ nije postjao. U
takvoj atmosferi nitko nije gurao neke igračice, nije bilo menadžera,
sranja... trener je radija svoj posal... S tom ekipom napravili čudo
(finale kupa, finale prvenstva), i našli Jolu zasponzora... ostalo je
povijest.
Vaterpolo - ostali bez bazena, ispali iz lige... ajme i kuku, u klubu
su ostali valjda samo oni šta ne znaju ni plivat. U upravi su ostali
samo zaljubljenici bez skrivenih motiva (jer nije bilo nikakve love), a
u bazenu juniori... i vidi vraga danas!?
Nogomet - povratak u prvu ligu je nastupija tek kada su ih svi
otpisali, kad nitko od "junaka" nije vidio nekog posebnog interesa biti
u Upravi kluba. Klub je iša onako... usput... nitko se nije miša Pudaru
u posal. Nije bilo ni novaca, ni menadžera, ni politike, ni
rezultatskog imperativa... i eto...
Dobro, ovo je malo pojednostavljena verzija i svaka od tih priča ima
svoje razloge uspjeha (gradnja bazena, sponzori, ekstra talenti...)
ali... zajednička crta im je :
1. Pad na dno
2. Napušteni od strane "struktura" i "sponzora"
3. Rezultatski neopterećeni
4. Oslonac na svoje igrače
5. Trener radnik i luđak
6. Povratak na velika vrata
Jel bi se dalo kakve zaključke iz toga izvuć?
[uredio petro04]