Defense.... Defense... A kada se u MSG (Madison Square Garden), na glavnom semaforu (onaj koji je postavljen iznad samog centra), pojave dve grafički prikazane šake koje
plješću u ritmu... dok tekst ispod njih ide, "Let's go Knicks" (pa onda "clap-clap-clap"); ili "DE-FENSE" - pa opet "clap-clap-clap, a još sve
animirano, jebateled!? Nema šanse da nešto pogrešiš. Čak i da si Miša Tumbas, opet bi ti se se sve razjasnilo u sekundi...
Sada vičeš.... a
sada pljeskaš... triput ... Zapamti, "
clap-clap-clap". Ma, neeeeeee! "Clap-clap-clap", a ne, "clap-clap-clap-clap"! KUŽIŠ??? Pa, sve ti je lepo NACRTANO, čo'če! Samo prati one dve šake na semaforu!
Uffffffff!
Kada sam prvi put to video, pre mnogo godina, iskreno sam se zapitao, "u koju sam to zemlju došao!?" I, "Koji su ovi moroni!?"
Sva sreća, pa sam na vreme ukapirao da je ovde sport pre svega - POSAO (posa; poso).
Business, prika, jarane, ba, a..!
A računica je tu prosta ko pasulj. "Koordiniranim navijanjem" privlačiš očeve i sinove, čitave porodice... a usput neguješ taj sterilisani image NBA kao krajnje "kulturnog" sporta. OK. To je, znači, to. Oni nisu u fazonu kojekakvih "ultrasa", ubacivanja svetlećih raketLa u teren i sačekuša protivničkih autobusa nakon odigrane utakmice... Oni bi radije da mirno odgledaju utakmicu, u punoj hali i da se onda još mirnije razidju kućama.
Ma, dosada živa, šta da vam pričam!
Nada poslednja umire...U redu. Naučiće se i oni jednom.

Treba im samo dati malo vremena, jerbo svi znamo da je
svrha i suština svakog sportskog duela da se protivnik, sa sve familijama, navijačima, precima i potomcima za sledećih 300 godina,
izvrgne podsmehu...zgazi i ponizi. Pobeda na terenu i nije toliko bitna. Važno je da smo
MI njima održali "čas navijanja", "odradili gostovanje", osakatili par njihovih policajaca...
ukrali koji transparent ili zastavu...
I ja sam se nekada žestoko palio kao navijač. A onda sam, jednog lepog dana, seo, počešao se po temenu, i zapitao se, "Koji sam ja ludak?" Otkud tolika agresija u meni? Kakav sam to čovek ako se radujem tudjoj nesreći (ne samo da se radujem, nego sam spreman i da je prouzrokujem)???
Ne tvrdim da sam danas nešto bolji niti pametniji od većine iz hools/ultras ekipa. Ali, gledajući unazad, mogu da kažem da sam u jednom trenutku svesno odabrao neki drugi način bodrenja svojih ekipa/takmičara. I da se zbog toga danas osećam mnogo bolje, mnogo mirnije, negoli onda kada sam glumio nekog vatrenog navijača.
Lakše i lepše se spava kad ne mrziš nikoga, verujte mi na reč.
[uredio NYC - 22. srpnja 2007. u 08:43]