Bilo
bi spektakularno da budemo prvaci grupe ispred Engleza, bivših
svjetskih prvaka; bilo bi sjajno i da budemo drugi ispred Švajcaraca
koji su jedini uzeli skalp Špancima, novim pravicama svijeta...Ali, nije
to najbitnija pouka čudesne noći na Vembliju.
Kranjčar, Vučinić i Savićević su pokazali naciji nešto mnogo vrednije od
golog rezultata: kada želiš, kada se trudiš, ponekad se dohvati sreća,
ponekad se leti – baš kao što su crveni sokolovi letjeli sinoć u
Londonu...
Ko u čuda vjeruje, čuda i stvara. Sinoć su momci u crvenom izašli na
tepih Vemblija sa nepokolebljovom voljom da ostanu na nogama, da budu
neporaženi na terenu gdje su gubili mnogi, podsjeća, u današnjem
komentaru, Portal Analitika.
I bi baš tako - čudo. Vembli, 12. oktobar 22 i 50; pogled na semafor i
krajnji rezultat na, simbolično crvenoj, elektronskoj podlozi: England –
Montenegro 0:0. I sve to bez najboljeg, Mirka Vučinića.
Kada je prije nepunu godinu došao iz Zagreba, djelovao je nekako
mirno i skoro rezervisano, ali je odvažno, sa punom vjerom u sebe, javno
i jasno obećao da će se Crna Gora ravnopravno boriti za odlazak na
Evropsko prvenstvo.
„Englezi su favoriti ali mi možemo biti drugi", rekao je Zlatko Cico Kranjčar, nakon što su izvučena imena naših konkurenata.
Bilo
je onih koji su tada tome podrugljivo kikotali. Bilo ih je mnogo više
što su mu se grohotom smijali nakon vezanih neuspjeha u prijateljskim
utakmicama. Kranjčar je ostajao na nogama trpeći udarce i šireći
optimizam; da bi i nakon šokantne Jovetićeve povrede, uporno istrajavao u
ideji da postoji jedan, jedini cilj njegove reprezentacije – plasman na
Evropsko prvenstvo.
Rezultat iz ludih snova: Do juna sljedeće godine
Crna Gora će se baškariti na prvom mjestu jedne od najtežih
kvlifikacionih grupa. Tri gola za tri pobjede i jedan remi, 360 minuta
bez primljenog gola. Da je, sve sa svojom čuvenom lulom, vaskrsao slavni
Bearcot iz doba šampionske Italije, majstor za bunkere i kontranapade i
da je on vodio Crnogorce, rekli bi - a mnogo je, brate...
Jer, valja znati: Kranjčar nema iste igrače koje je imao Filipović.
Ne, Kranjčar danas ima slabiju ekipu - bez vunderkida Jovetića, bez
glavnog organizatora Drinčića, bez doskorašnje uzdanice, suspendovanog
Poleksića...Na Vembli nije istrčala jedina crnogorska velika zvijezda,
Mirko Vučinić, pa je Vejn Runi sa 55 miliona vrijedio na tržištu više
nego svih onih četrnaest (da, uključujući i izmjene) crnogorskih momaka
zajedno.
Ipak,
na engleskoj travi crnogorski fudbaleri su bili germanski
disciplinovani i čak fanatičniji u duelima od Ostrvljana. Nije to bila
šmekerska, duhovita igra, već totalni rat. Kranjčar je postavio vojsku u
dvije kolone, naprijed je usamljeni Đalović neprekidno trčao od
Ferdinanda do Leskota, vodeći ipak prvenstveno računa o ferdinandu, da
igrač Mančestera ne upada u sredinu i organizuje iznenadni napad.
Istovremeno, Simon Vukčević se zalijepio za Ešlija Kola; Mitar Novaković
za Džonsona (beka); Zverotić, Novaković i Peković pratili Žerarda i
Berija ni da su im rod rođeni...
Kranjčar je znao da Runi, Jang ili Adam Džonson mogu u prvih deset
metara sprinta ostaviti za sobom Džudovića ili Jovanovića - pet metara.
Zato je sva igra crvenih stala u trideset metara naše polovine, od
šesnaesterca do centra, da se – što je moguće više - suzi ogromni teren
Vemblija i da se ne razmahnu Kapelovi brzanci...
Kranjčarova alhemija: Nekadašnji lepršavi
maksimirski vragolan koji je znao da sam stvori i propusti najveću
šansu, pretvorio se u temeljitog, preciznog i hrabrog trenera koji zna
da iskoristi i zrno šanse. Svih 90 minuta Kranjčar je igrao šahovsku
partiju sa Kapelom, samo što je naš selektor imao mnogo manje figura u
kombinacijama. Zato je Kranjčarov bod iz Londona mnogo veći od
Kapelovog.
I poput velikih šahista,recimo tipa Borisa Spaskog, Cico Kranjčar
zna da mijenja stil i taktiku koju trenira od utakmice do utakmice. U
Podgorici su Crnogorci silno napali Velšane. U Sofiji smo se, nakon
početne konfuzije, pas igrom vratili u život. Protiv Švajcaraca se
Kranjčar uzdao u jedan, jedini Mirkov potez klase i dočekao ga. Uz sve
to, nije se Cico odrekao nekih Filipovićevih rješenja, poštovao je
mišljenje bivšeg selektora i o, recimo, Jovanoviću i o Džudoviću. Nije
nešto miejnjao ni formaciju. No, Kranjčar je crnogorske igrače više
zbližio i udahnuo mu onaj posljednji, čarobni, sastojak: samopuozdanje i
vjeru u sebe.
I da se, u euforiji, ne lažemo: bila je ono sinoć čista ruka
Jovanovićeva i mogao je Manuel Grafe da svira najstrožu kaznu. Mi
Englezima nijesmo mogli opasno zaprijetiti bez Vučinića i da su nam ga -
da prostite - zabili iz penala dvadeset minuta prije kraja, teško bi
uzvratili... No, i da je sviran penal, čini se da bi rezervni golman
Videotona a crnogorski junak iz kvalifikacija - Božović – čak i to
odbranio. Što bi rekao jedan komentaror sa Analitike: da igramo i hokej
protiv Kanađana dobili bismo!
Prosto, kao da ima neke više pravde: svu onu sreću što smo ostavili
na mostu, u prošlim kvalifikacijama, našli smo je na ćupriji, u ovom
ciklusu.
Više od igre:
Daleko je do oktobra 2011. godine i posljednje kvalifikacione utakmice.
Bilo bi spektakularno da budemo prvaci grupe ispred bivših svjetskih
prvaka Engleza; bilo bi sjajno i da budemo drugi ispred Švajcaraca koji
su, koliko juče, jedini uzeli skalp Špancima, novim pravicama svijeta...
Ali, nije to najbitnija pouka čudesne noći na Vembliju. Tokom ovih
kvalifikacija Kranjčar, Vučinić i Savićević su pokazali naciji nešto
mnogo vrednije od golog rezultata: kada želiš, kada se trudiš, ponekad
se dohvati sreća, ponekad se leti – baš kao što su crveni sokolovi
letjeli sinoć u Londonu...Kroz fudbal, crnogorski reprezentativci su nam
pričali istinu o životu.
Jer, sjeća li se neko danas onih tmurnih predreferendumskih najava,
da će nakon 21. maja zamrijeti crnogorski fudbal, da će se ovdje igrati
na oranicama, da će nas od reda puniti kao posljednju kantu? Bila je to,
na prvi pogled, čista politička priča, strašenje pristalica suverenosti
i pokušaj da se, preko sporta, ubere neki politički poen. U stvarnosti,
bilo je to više od politike: kroz priču o propasti crnogorskog sporta u
nezavisnoj državi otvarala se škrinja prikrivenih strahova, predrasuda i
kompleksa inferiornosti. Ono čim je Crna Gora i držana u potčinjenosti,
makar posljednje dvije decenije . Slikovito rečeno: Crna Gora kolonija –
preživljavanje; Crna Gora nezvaisna – propast.
Sport i život: Zato je i Dejan Savićević,
predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore – stavljajući se svojevremeno na
stranu suverenosti – preko noći postao izdajnik za one kojima nije bila
na srcu nezavisna Crna Gora; od nesuđene pete "zvezdine zvezde" postao
je čovjek za politički odstrijel, meta medijske harange.
Ispostavilo
se, međutim, da nekadašnji fudbalski genije mnogo veći životni igrač,
da ima dara i za organizaciju i da poznaje sistem vrijednosti koji
prihvataju Evropa i svijet. FSCG je, maletene dan nakon nezavisnosti,
postao punopravni člane evropske i svjetske fudbalske porodice; počele
su da pristiižu donacije i priznanja za organizaciju posla. Možda se
prvih godina i igralo na oranicama, ali se – mjesec za mjesecom, godina
za godinom – stvarala infastruktura. I pravila reprezentacija. Prvo naše
gore list Filipović, koji je napravio početni uspjeh, danas susjed
Kranjčar, koji uspijeva da Crnu Goru promoviše u svjetski poznato
fudbalski ime. Roditelj jednog kadetskog crnogorskog reprezentativca,
koji živi sa porodicom u inostranstvu, nedavno je u Podgorici
objašnjavao da crnogorski savez funkcioniše kao sat i da njegovog sina
dočekuju i ljekar i ekonom i selektror, kao da je lično Mirko Vučinić. U
stvari, to je Savićevićeva tajna: postavljen je sistem koji funkcioniše
od dna ka vrhu.
Zato valja slaviti uspjeh iz Londona. Cico Kranjčar i Dejan
Savićević, uz genijalnu nepredvidivost Mirka Vučinića, pokazali su kako
se - uz sistematičnost, odvažnost i umijeće – stvara uspješna priča. I
zato, kako god završe kvalifikacije, ma gdje bili na tabeli, crnogorski
fudbaleri, njihov selektor i predsjednik saveza su pobjednici, jer su
se usudili- da ostave trag. I što su dokazali da mala Crna Gora može iz
role epizodiste, ponekad, zaigrati neku od vodećih uloga. To je dobra
poruka, za sport i život u Crnoj Gori...
|