Ko u čuda vjeruje, čuda i stvara. Sinoć su momci u crvenom izašli na tepih Vemblija sa nepokolebljovom voljom da ostanu na nogama, da budu neporaženi na terenu gdje su gubili mnogi, podsjeća, u današnjem komentaru, Portal Analitika.

I bi baš tako - čudo. Vembli, 12. oktobar 22 i 50; pogled na semafor i krajnji rezultat na, simbolično crvenoj, elektronskoj podlozi: England – Montenegro 0:0. I sve to bez najboljeg, Mirka Vučinića.

Kada je prije nepunu godinu došao iz Zagreba, djelovao je nekako mirno i skoro rezervisano, ali je odvažno, sa punom vjerom u sebe, javno i jasno obećao da će se Crna Gora ravnopravno boriti za odlazak na Evropsko prvenstvo.

„Englezi su favoriti ali mi možemo biti drugi", rekao je Zlatko Cico Kranjčar, nakon što su izvučena imena naših konkurenata.

Bilo je onih koji su tada tome podrugljivo kikotali. Bilo ih je mnogo više što su mu se grohotom smijali nakon vezanih neuspjeha u prijateljskim utakmicama. Kranjčar je ostajao na nogama trpeći udarce i šireći optimizam; da bi i nakon šokantne Jovetićeve povrede, uporno istrajavao u ideji da postoji jedan, jedini cilj njegove reprezentacije – plasman na Evropsko prvenstvo.

Rezultat iz ludih snova: Do juna sljedeće godine Crna Gora će se baškariti na prvom mjestu jedne od najtežih kvlifikacionih grupa. Tri gola za tri pobjede i jedan remi, 360 minuta bez primljenog gola. Da je, sve sa svojom čuvenom lulom, vaskrsao slavni Bearcot iz doba šampionske Italije, majstor za bunkere i kontranapade i da je on vodio Crnogorce, rekli bi - a mnogo je, brate...

Jer, valja znati: Kranjčar nema iste igrače koje je imao Filipović. Ne, Kranjčar danas ima slabiju ekipu - bez vunderkida Jovetića, bez glavnog organizatora Drinčića, bez doskorašnje uzdanice, suspendovanog Poleksića...Na Vembli nije istrčala jedina crnogorska velika zvijezda, Mirko Vučinić, pa je Vejn Runi sa 55 miliona vrijedio na tržištu više nego svih onih četrnaest (da, uključujući i izmjene) crnogorskih momaka zajedno.

Ipak, na engleskoj travi crnogorski fudbaleri su bili germanski disciplinovani i čak fanatičniji u duelima od Ostrvljana. Nije to bila šmekerska, duhovita igra, već totalni rat. Kranjčar je postavio vojsku u dvije kolone, naprijed je usamljeni Đalović neprekidno trčao od Ferdinanda do Leskota, vodeći ipak prvenstveno računa o ferdinandu, da igrač Mančestera ne upada u sredinu i organizuje iznenadni napad. Istovremeno, Simon Vukčević se zalijepio za Ešlija Kola; Mitar Novaković za Džonsona (beka); Zverotić, Novaković i Peković pratili Žerarda i Berija ni da su im rod rođeni...

Kranjčar je znao da Runi, Jang ili Adam Džonson mogu u prvih deset metara sprinta ostaviti za sobom Džudovića ili Jovanovića - pet metara. Zato je sva igra crvenih stala u trideset metara naše polovine, od šesnaesterca do centra, da se – što je moguće više - suzi ogromni teren Vemblija i da se ne razmahnu Kapelovi brzanci...

Kranjčarova alhemija: Nekadašnji lepršavi maksimirski vragolan koji je znao da sam stvori i propusti najveću šansu, pretvorio se u temeljitog, preciznog i hrabrog trenera koji zna da iskoristi i zrno šanse. Svih 90 minuta Kranjčar je igrao šahovsku partiju sa Kapelom, samo što je naš selektor imao mnogo manje figura u kombinacijama. Zato je Kranjčarov bod iz Londona mnogo veći od Kapelovog.

I poput velikih šahista,recimo tipa Borisa Spaskog, Cico Kranjčar zna da mijenja stil i taktiku koju trenira od utakmice do utakmice. U Podgorici su Crnogorci silno napali Velšane. U Sofiji smo se, nakon početne konfuzije, pas igrom vratili u život. Protiv Švajcaraca se Kranjčar uzdao u jedan, jedini Mirkov potez klase i dočekao ga. Uz sve to, nije se Cico odrekao nekih Filipovićevih rješenja, poštovao je mišljenje bivšeg selektora i o, recimo, Jovanoviću i o Džudoviću. Nije nešto miejnjao ni formaciju. No, Kranjčar je crnogorske igrače više zbližio i udahnuo mu onaj posljednji, čarobni, sastojak: samopuozdanje i vjeru u sebe.

I da se, u euforiji, ne lažemo: bila je ono sinoć čista ruka Jovanovićeva i mogao je Manuel Grafe da svira najstrožu kaznu. Mi Englezima nijesmo mogli opasno zaprijetiti bez Vučinića i da su nam ga - da prostite - zabili iz penala dvadeset minuta prije kraja, teško bi uzvratili... No, i da je sviran penal, čini se da bi rezervni golman Videotona a crnogorski junak iz kvalifikacija - Božović – čak i to odbranio. Što bi rekao jedan komentaror sa Analitike: da igramo i hokej protiv Kanađana dobili bismo!

Prosto, kao da ima neke više pravde: svu onu sreću što smo ostavili na mostu, u prošlim kvalifikacijama, našli smo je na ćupriji, u ovom ciklusu.

Više od igre: Daleko je do oktobra 2011. godine i posljednje kvalifikacione utakmice. Bilo bi spektakularno da budemo prvaci grupe ispred bivših svjetskih prvaka Engleza; bilo bi sjajno i da budemo drugi ispred Švajcaraca koji su, koliko juče, jedini uzeli skalp Špancima, novim pravicama svijeta...

Ali, nije to najbitnija pouka čudesne noći na Vembliju. Tokom ovih kvalifikacija Kranjčar, Vučinić i Savićević su pokazali naciji nešto mnogo vrednije od golog rezultata: kada želiš, kada se trudiš, ponekad se dohvati sreća, ponekad se leti – baš kao što su crveni sokolovi letjeli sinoć u Londonu...Kroz fudbal, crnogorski reprezentativci su nam pričali istinu o životu.

Jer, sjeća li se neko danas onih tmurnih predreferendumskih najava, da će nakon 21. maja zamrijeti crnogorski fudbal, da će se ovdje igrati na oranicama, da će nas od reda puniti kao posljednju kantu? Bila je to, na prvi pogled, čista politička priča, strašenje pristalica suverenosti i pokušaj da se, preko sporta, ubere neki politički poen. U stvarnosti, bilo je to više od politike: kroz priču o propasti crnogorskog sporta u nezavisnoj državi otvarala se škrinja prikrivenih strahova, predrasuda i kompleksa inferiornosti. Ono čim je Crna Gora i držana u potčinjenosti, makar posljednje dvije decenije . Slikovito rečeno: Crna Gora kolonija – preživljavanje; Crna Gora nezvaisna – propast.

Sport i život: Zato je i Dejan Savićević, predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore – stavljajući se svojevremeno na stranu suverenosti – preko noći postao izdajnik za one kojima nije bila na srcu nezavisna Crna Gora; od nesuđene pete "zvezdine zvezde" postao je čovjek za politički odstrijel, meta medijske harange.

Ispostavilo se, međutim, da nekadašnji fudbalski genije mnogo veći životni igrač, da ima dara i za organizaciju i da poznaje sistem vrijednosti koji prihvataju Evropa i svijet. FSCG je, maletene dan nakon nezavisnosti, postao punopravni člane evropske i svjetske fudbalske porodice; počele su da pristiižu donacije i priznanja za organizaciju posla. Možda se prvih godina i igralo na oranicama, ali se – mjesec za mjesecom, godina za godinom – stvarala infastruktura. I pravila reprezentacija. Prvo naše gore list Filipović, koji je napravio početni uspjeh, danas susjed Kranjčar, koji uspijeva da Crnu Goru promoviše u svjetski poznato fudbalski ime. Roditelj jednog kadetskog crnogorskog reprezentativca, koji živi sa porodicom u inostranstvu, nedavno je u Podgorici objašnjavao da crnogorski savez funkcioniše kao sat i da njegovog sina dočekuju i ljekar i ekonom i selektror, kao da je lično Mirko Vučinić. U stvari, to je Savićevićeva tajna: postavljen je sistem koji funkcioniše od dna ka vrhu.

Zato valja slaviti uspjeh iz Londona. Cico Kranjčar i Dejan Savićević, uz genijalnu nepredvidivost Mirka Vučinića, pokazali su kako se - uz sistematičnost, odvažnost i umijeće – stvara uspješna priča. I zato, kako god završe kvalifikacije, ma gdje bili na tabeli, crnogorski fudbaleri, njihov selektor i predsjednik saveza su pobjednici, jer su se usudili- da ostave trag. I što su dokazali da mala Crna Gora može iz role epizodiste, ponekad, zaigrati neku od vodećih uloga. To je dobra poruka, za sport i život u Crnoj Gori...