Odlazak kapitena Junajteda je poruka u boci, samo što neće plivati po čistoj vodi, već onome u čemu se trenutno davimo.
Nema potrebe da se bojimo povratka u devedesete, već ih živimo.
Uzmite recimo sport.
Idioti mašu listama za klanje, budale remete, mir stradalih, opskurni, nepismeni likovi se javljaju za reč. Ok, uvek smo znali da ćemo sami platiti ceh za bol koji su nam naneli roditelji, dede i babe, ali kao u dobrom hororu, stvari su uvek gore nego što zamišljaš.
Odlazak Nemanje Vidića, na simboličan način će označiti gašenje nade u bolje stvari.
Jer, zeleni klinci što ih varaju šibicari u domaćem fudbalu ne kapiraju šta treba da se desi da postaneš kapiten Junajteda. Njihovo interesovanje se završava na obožavanju lokalne ošišane bitange, okolina im je nametnula kriterijume koje nikada neće preskočiti.
Zato, sav bes koji se sručio na Vidića ili klanjanje Nemanji iz pogrešnih razloga jesu samo proizvod jeftinih klupskih strasti. Kao takvi, nisu stav, već nedostatak moći rasuđivanja.
Svako ozbiljan zna da je njegov odlazak veliki gubitak. O tome kako je igrao za reprezentaciju, možemo da raspravljamo, naravno, bez one jadne argumentacije, tipa "baš ga je bilo briga".
Kad me je za nešto baš briga ostanem daleko od toga. Racionalni ljudi tako razmišljaju, ne petljaju se sa stvarima koje ih ne zanimaju.
U svakom slučaju, kapiten Junajteda nije bio tako dobar kao u onom drugom crvenom dresu, bez poprečne bele pruge.
Ali, ta konstatacija važi i za kapitena Dekija, i za Subotića i za većinu srpskih igrača. Neko pametan bi se mogao zapitati, da nije problem negde drugo, osim u igračima, čije su nas neke partije naterale da verujemo da imaju netalentovanu braću blizance?
Vrhunac licemerja je optuživati Vidića ili nekog drugog za nedostatak patriotizma.
Srbija nema kult reprezentacije, ma koliko se upinjali da vas uvere u drugačije. Klubovi su na prvom mestu i to se neće promeniti.
I takva Srbija koja svoj stav prema nacionalnom timu formira prema tome na kojoj se strani stadiona skandira pojedincima, a na kojoj se oni pljuju, sada će nekome zameriti da mu je svejedno i da ne voli svoju zemlju?
Na drugoj strani, to ruši i Vidićevu argumentaciju. Vrlo je bitno ko te kritikuje i ko ti zamera, pogotovo na ovom nivou.
Gde bi on danas bio da ga je krasila malodušnost kada neka neiživljena neznalica počne da ga vređa? Taj odnos dela Srba prema onome najboljem što imaju nije razlog da odustaneš.
Sad, ako ti je svega dosta, onda ok, legitimno je pravo svakoga da tako izrazi stav. Kada voda dođe do grla, oni koji bolje plivaju će preživeti. Ostali se dave, svet počiva na prirodnoj selekciji.
Nije nama Nemanja Vidić dužan svoju vrednu kapitensku traku, da bi ćutao dok mi pokušavamo da ga ponižavamo. No, time što je odustao neće promeniti ništa, jer Srbija nije dovoljno pametna da ovo shvati kao poruku.
Na kraju, ne mora ni da brine, imamo mi još heroja koje ćemo povući u blato nezadovoljstva svojim životima.
Imate samo jednom pravo da pogađate ko je sledeći...
nema se ovom šta više dodati, pravo u sridu ...