Na žalost, odnos novih vlasti - nakon 2. sv. rata - prema Crvenima nije se previše promijenio od onih prijeratnih. Fuziranje sa FD Hajduk 1947. provedeno je na silu (naređenje je dao sam Vicko Krstulović), svaki otpor Splitovih klupskih čelnika bio ušutkan i onemogućen. 
Tek 1949. osniva se SD Vicko Krstulović u koji ulazi bivše članstvo FD Split, a 1953. klubu se (opet političkim migom) dozvoljava da vrati svoje staro, proslavljeno ime - "Split".

Ipak, klub je i dalje, konstantno, stalno imao mačehinski odnos i političkih i gospodarskih struktura grada prema sebi. Uspjehe kluba dugovalo se isključivo snalaženju klupskih pojedinaca, natjecanja su iz godine u godinu postajala sve skuplja, a standardi igranja sve veći i samim tim financijski teži.

Čudo da se uopće preživilo... Puno splitskih klubova je nestalo, ugasilo se. Dalmatinac, Sjever i Nada su nestali tijekom 60-ih godina. Nisu imali (na žalost) jednog Milivoja Lalina, Peru Vlasteličića, Marina Bakicu, Drinu Križevića... Ljude koji su se potpuno podredili klubu, često zanemarujući svoje privatne i obiteljske živote i interese za preživljavanje kluba. Trebalo bi priupitati supruge tadašnjih Splitovih klupskih funkcionera koliko su im muževi bili vezani uz klub, a koliko uz njih? Odgovorile bi da im je nekako na prvom mistu bija njihov crveni klub...

Ti i sam znaš da je sada drugo vrime. Onda se igrali i navijalo iz ljubavi,danas ni na balote mukte ne igraju.Mi koji smo uz njih smo još u tom nekom zanosu,ovi drugi neznaju šta je to. Dovoljno mi je sinoć bilo vidit Mamića ,pa vidit di to sve ide.

To šta si vidija i lipo si opisa ,je vidan napredak,prema onome šta se događalo zadnje dvi utakmice u Splitu. To dođe nekako ko utijeha.
Drukerski i tebi !!

Pozdrav i tebi, hvala ti na osvrtu... 

Je, na žalost je baš tako.
Ipak, uljuljam se u malo svojim mislima u razmatranju nekadašnjih uspjeha kluba, čitan Novo doba i zamišljam kako je to nekad bilo. I guštan...

Slažen se, ali mi koji ga volimo, i ne dolazimo tamo radi novaca neke stavari virujen da nećemo i nesmimo zaboravit, a nije na odmet ni digod ih se spomenit (da se zna). Mislin da je Sirijus vrlo dobro to obrazložija. Pa evo kad nema aktualnih zbivanja, da se vratimo malo i u prošlost. Nemamo se mi čega sramit ! Ajmo Splite!!!!!

I meni to puno puta padne na pamet, ali ne mogu nikako shvatit, kako to od 61 nismo uspili uć u prvu ligu. Očito gubici koje smo imali u ratu, su ostavili trag, od kojeg se nismo nikad oporavili. Ipak smo izgubili cilu jednu generaciju koja nam je bila ključna.

Klub je pogotovo od 1930. do 1941. - gledano s današnje distance i s danas dostupnin podacima - bija vrlo dobro organiziran unatoč činjenici da je ima crveni "prefiks", od kojega se nije bižalo, a koji je nosija najblaže rečeno šikaniranje, a zapravo je značija - zatvor. To je bija klub koji je 1934. uša u tadašnju prvu ligu, koji je u (partijskin) pregovorima 1940. uspija doć do vlastitog igrališta, klub koji je jedini uz (pobjednički) Hajduk ima svoju listu kandidata za vodstvo tadašnjeg Splitskog (dalmatinskog) nogometnog podsaveza i koji je ima još najmanje 3-4 sportske sekcije - atletika, boks, šah, planinari...
Nakon rata su se svi zaklinjali u Splita i njegove žrtve (i) u Prvon splitskon odredu, ali malo je od toga bilo koristi. Pogotovo koristi od uprava di su se trsili uvik isti entuzijasti-splitovci, a od vodećih predstavnika tog sustava, koji su se zaklinjali u Splita, nije bilo kruva. Unatoč svemu tome, bili smo jedini jugo-prvoligaš iz Hrvatske od njih ukupno samo 8 (Hajduk, Dinamo, Rijeka, Osijek, Zagreb, Trešnjevka i Lokomotiva), imali smo niz drugoligaških sezona i plasman u polufinale jugokupa, uz niz osmina i četvrtfinala. To neki današnji hrvatski prvoligaši mogu samo sanjat...