Pismo navijača Lazia za Francesca Tottia:
Bio je to 6 ožujka 1994 kada smo se prvi puta upoznali. Tada si ušao na teren umjesto Piacentinia i izborio jedanaesterac koji je kasnije Giannini promašio. Tako mlad, a već si na najbolji mogući način ispričao priču svoje momčadi punu jedanaesteraca i propuštenih prilika. Od onda, dok si obarao rekord za rekordom, dok su ti svi stadioni svijeta pljeskali, dok si smišljao kakav natpis na majci posvetiti nama, između uloga TV voditelja i pokoje reklame, Lazio je osvajao scudetto, Kup Kupova, Europski Superkup, četiri Kupa Italije (u jednom si sudjelovao i ti, čak sam ti i zapljeskao na kraju susreta) i tri talijanska Superkupa. Koliko je samo mogao Real Madrid osvojiti sa tobom na terenu, nitko neće nikada saznati. Jedini si prvak kojeg nikada nisu mogli kupiti. Ipak, bez tebe su se morali zadovoljiti sa dva Internacionalna kupa, dva Svjetska prvenstva za klubove, pet Liga prvaka, tri europska Superkupa, sedam naslova prvaka Španjolske, tri trofeja Kupa te šest trofeja Superkupa Španjolske. Malo za igrača tvog kalibra. U svakom slučaju danas smo došli do trenutka koji zahtijeva poštovanje. Poštivanje koje nisi dobio niti od svojih navijača niti svoga kluba i, iskreno ti kažemo, zbog toga nam je žao. Znamo da mi ne bismo nikada dozvolili da se naspram igrača uprava i trener odnose na ovakav način. Nikada ne bismo u tišini gledali ovo što danas rade tebi. Danas nitko nije stao iza tebe, a mi naravno, to ne možemo uraditi. Nema ljutnje za sve 'viceve' i natpise koje si nam posvetio. One stoje, to je Rim i grad tako funkcionira. Možda će ova poruka nekog iznenaditi, možda netko neće znati više za koga treba navijati. No, želimo pružiti jedan završni stisak ruku suparniku koji nakon toliko godina napušta teren, stisak svojih najboljih neprijatelja. Irriducibili Lazio
[uredio Luka Puniš - 22. svibnja 2017. u 11:35]