INVENTURA VLADAVINE
Slaven Bilić je s Hrvatskom, bez dvojbe, obavio veličanstven posao!
Hrvatska 2006/2008. Slavenovo je remek-djelo o kojem će se pričati cijelu njegovu karijeru - stvorio je momčad koja igra i lijepo i vrlo učinkovito. Piše Anton Samovojska
Slaven Bilić je s Hrvatskom, nema ni minimum dvojbe, obavio veličanstven posao. Euro je bio kruna Bilićeva dvogodišnjega vladanja reprezentacijom. Što će i posljednje zanovijetalo shvatiti kad se jednoga dana potpuno slegne prašina na šokantno ispadanje Hrvatske u dramatičnom četvrtfinalnome ogledu s Turskom. Kad je preuzeo Hrvatsku, Bilić je stigao na ruševine. U trenutku kad je preuzeo palicu, zapitali smo ga: “Slavene, je li ovo pravi čas?”
- A koji je pravi? Nema pravih trenutaka. Svi su jednako teški - zrelo je otpovrnuo Bilić.
Pred Bilićem su bili teški izazovi, a on je u rukama imao krhotine momčadi koja je krahirala na SP u Njemačkoj i atmosferu koja se u domovini nakon SP-a spustila na Kelvinovu ništicu. No, on je imao plan i u trenutku je pohvatao konce. Skupio je nogometnu pamet i mudro se okružio karizmom velike '98. Bilić nije do sebe svrstao poslušnike i klimavce. Koji će na svaku njegovu opasku i na svako njegovo pitanje kazati: “Da, Slavene.” Bilić se okružio velikim imenima, koja, što je strahovito bitno, imaju pravo riječi.
Uloženo vraćeno s kamatama
Preuzevši reprezentaciju, Bilić je srušio sve teze o HNL-u kao o minornome natjecanju, o malešnoj ligici u kojoj je nemoguće stvoriti vrijednost. Bilić je bez zaziranja promovirao Modrića, Eduarda i Ćorluku. Potom Rakitića i Pranjića. A sada hrabro i razložno otvara prostor Vukojeviću, Pokrivaču, Kaliniću... Bilić je riskirao, ali svi su se njegovi rizici potpuno isplatili. Sve što je uložio u svakoga igrača, vratilo se s kamatama.
Slaven Bilić oduvijek nam se sviđao stoga što nikada nije postavljao suvišna i potpuno promašena nogometna pitanja. Bilićeve prethodnike razdirale su dvojbe poput “Niko Kranjčar ili Luka Modrić”. Bilić je odmah učinio sve da bi u reprezentaciji zaigrali i Kranjčar i Modrić. Za njega nije bilo dvojbe “Niko Kranjčar ili Ivan Rakitić”. On je tražio i pronašao način kako da zajedno zaigraju Modrić, Rakitić i Kranjčar, jer, što je potpuno logično, vrijednost plus vrijednost uvijek donose samo još veću vrijednost. Jedino Bilićevo pitanje bilo je kako postaviti igru i pronaći način da tri hrvatske “desetke” funkcioniraju tako da momčad bude bolja.
Jedna od najvećih nogometnih istina jest da duh momčadi preslikava duh trenera. Ako je trener oklijevalo, i momčad je takva. Ako je trener lav, i njegova će momčad biti takva. Današnja Hrvatska je Bilić, koji je uzrok, a sve ostalo - igra i rezultat - stiglo je kao logična posljedica. Premda Bilić još uvijek nema velikih trenerskih iskustava, mirne se duše može kazati kako je Hrvatska 2006/2008. njegovo remek-djelo o kojem će se pripovijedati cijelu njegovu karijeru. Bilić nije samo stvorio momčad koju volimo, čijoj se igri i načinu kako nas pokazuje svijetu divimo. On je oko reprezentacije uspio homogenizirati hrvatski nogometni korpus kao nitko prije njega.
Reprezentaciju nije lako voditi. Osobito je to teško izborniku koji ima plaću, naravno golu plaću, nižu od najlošije plaćenoga nogometaša. Teško je voditi momčad kad petorica igrača misle da moraju biti među 11, a nisu među 11. Takvim fenomenima mogu vladati samo pamet, mjera i osobiti autoritet. Bilić nije trener iz kategorije diktatora. Kod njega su red i disciplina vrlo bitni, ali on prije svega reprezentaciju doživljava kao obitelj kojom ravnaju ljudski i prijateljski odnos.
Bilić je čvrsti podržavatelj teze “football is the beautiful game“. Slijedom svoje temeljne teze, stvorio je Hrvatsku koja igra lijep, ali i vrlo učinkovit nogomet.