Ova generacija jednostavno je morala proći skupinu s obzirom na kvalitetu koju posjeduje. Najviše boli to što repka nije mogla dati svoj maksimum jer smo se sami hendikepirali eksperimantima u ključnoj utakmici, Kovač je napravio glupost kao i Cico 2006.
Zna se da je Meksiko izuzetno motorična i agresivna ekipa, što se vidjelo protiv Brazila, te je morao igrati pravi defenzivni vezni da im u tome parira. Modrić je trebao sa čovjekom koji mu čuva leđa imati slobodu u prenošenju lopte na protivničku polovicu i zatim dati tu loptu krilima koja bi se u međuvremenu digla ili Rakitiću na 20-ak metara od protivničkog gola da puca ili uputi zadnji pas napadačima. Ovako su se Raketa i Modrić potrošili u defenzivnom trčanju i zatvaranju, bili su na našoj polovici, daleko od gola, i nisu se smjeli upuštati u iznišenje lopte i prodore jer ih nitko ne pokrivao ako bi tu loptu izgubili.
Meksiko je pokupio sve ničije lopte na sredini, osobito skokove nakon izbijenih lopti protiv skakački slabih Modrića, Rakitića i Pranjića, te tako počinjao svoj napad na centru, puno bliže našem golu. Uvjeren sam da bi Vukojević pola tih lopti s lakoćom pokupio.
Osnovna mana Meksičkog 3-5-2 sustava je nedostarak dupliranih pozicija na bokovima i takva postava pobjeđuje se upravo preko bokova. Mi smo se osakatili stavaljanjem Vrsaljka na lijevi bok koji kao dešnjak ne može centrirati niti voditi loptu naprijed suprotnom nogom. Tu smo bitno olakšali Meksikancima jer se Vrsaljko nije pridodavao u napad i samim time nije otvarao prostor Oliću koji je bio neprimjetan. Lijevoga beka morao je igrati Pranjić od početka koji se zna ubaciti u napad sa Vukojevićem ili nekim drugim DM da pokrije tu rupu kada ode naprijed. Herrera je mudrim presingom na naše kreatore visoko onemogućio protok lopte do krila, a Pranjić se u sredini nije nudio kao 3. vezni igrač da iznese loptu, niti se pridodavao na bok iz sredine, bio je potpuno zubnjen.
Nismo kapitalizirali glavne prednosti sustava sa četvoricom u zadnjoj liniji koji dominira u modernom nogometu nad 3-5-2 sustavom koji je upravo zbog toga postao zastario.
Kad se tome pridoda stalno mijenjanje sastava, taktike i  igrača ad hoc za svaku utakmicu nije ni čudo što smo doživjeli debakl. Herrera je npr. standardizirao ekipu i svaku utakmicu igrali su isti igrači u istoj formaciji bez igre skrivača sa protivničkim izbornicima.
Sve u svemu, velika je šteta neiskorištene prilike ove generacije. Treba sad čekati 4 godine do novog Svjetskog prvenstva i izboriti ga mukotrpnim kvalifikacijama. Ključni igrači biti će 4 godine stariji, a niti mi ne postajemo mlađi.