Mi prvi put imamo tu cuvenu pobjednicku atmosferu, i `98 je to vise bilo nekako na prepad, veca euforija tada nego danas jer je malo tko ocekivao da cemo proci Nijemce, bilo je dosta sumnji jer smo bili novi na nogometnoj karti svijeta i vjerojatno ni igraci sami nisu vjerovali da mogu proci domacina u polufinalu.
Vjerojatno nam je zato dva gola zabio covjek koji... svi znaju tu pricu.
Danas je malo drugacije, ovi nasi prosli dva puta na penale, prije 10 dana je valjda 99% nas mislilo da nasi ispadaju ako dodje do penala, vecina smo mislili da nasi ili ne znaju ili nisu mentalno sposobni za proci takvu infarkt zavrsnicu. Svi smo imali neki kompleks od Turske, Portugala itd. Neki strah, sumnju.
Sad kao da je sve obrnuto.
Ne mora to nista znaciti, mi smo i dalje cudni mentalno i nasi sutra mogu odigrati grozno. A mogu biti i savrseni. Sa njima se nikada ne zna, puno ce ovisiti naravno i spremnosti, umoru, istrosenosti. Ali da je priusutno samopouzdanje kod igraca, pobjednicka atmosfera i zelja da idu do kraja, itekako je. Kao da je to neka druga ekipa, a ne CRO reprezentacija, ja ne pamtim da smo ikada imali ovakvu situaciju. Kao da je bar privremeno prevazidjen kompleks "male reprezentacije", ili se to meni samo cini.
Najbolje bi bilo da ni ne razmisljaju o tome ovi nasi decki, jer mi smo i dalje mali. Kad usporedis koliko u nogomet ulazu Englezi, Francuzi, Belgijci, mi smo liliputanci. Mi ni postenog stadiona nemamo.
Realno je ovo cudo, da smo mi medju 4 najbolja na svijetu.
