Bojkot je imao smisla kada:
Je nedorastao i neiskusan trener bez ikakvih referenci bio izbornik i još k tome uvelike nadugo i naširoko dokazivao svoje neznanje
Kada smo igrali prijateljske sa San Marinom, Čečenijom, Tunguzijom i dugoročno pravili totalno krive pripreme za prvenstva birajući kojekakve slabašne protivnike i izbjegavali suočavanje s pritiskom koji bi nas prije ili kasnije dočekao iza ugla i pojeo
Kada je postojala opravdana sumnja da kojekakvi Dammiri ulaze u reprezentaciju samo da upišu nastup i budu prodani, kada se činilo da stvarno nekad netko reprezentaciju koristi za svoje interese pa makar to bilo i 1 nastup nekoga u prijateljskoj utakmici (neću ulazit u teorije zavjere)
Kada određeni ljudi u hrvatskom nogometu nisu dobili višegodišnje nepravomoćne presude koje ipak, k vragu, usporedno s onim prije - moraju značiti neki korak naprijed
Nažalost od neke civilizirane objektivne kritike bojkot se odavno pretvorio u frustracije i degutantne poteze koje kod ljudi samo budi inat da budu protiv onih koji kritiziraju savez, tjera ih da biraju strane i prave kontraefekt, a izvor frustracija pojedinaca dolazi iz jednog grada u Hrvatskoj u kojemu se po balkonima vješaju argentinske zastave na dan utakmice koji je u zadnjih 6 mjeseci punio naslove crne kronike s brojem pucnjava koji se može usporedit s Detroitom kojih je valjda u tom gradu bilo više nego u cijelom ostatku Hrvatske zajedno iz kojega se plaćenici idu mlatit za pare na derbi - ali onaj u Beogradu - u kojemu ipak ima previše sitnih kriminalaca, dilera u kojemu su high kick udarci, oštećivanja imovine i maltretiranje stranih nogometaša normalna stvar, a situacija je takva da netko treba stat na loptu i reći napokon nešto kontra - jebiga jesmo mi sebi sami zapravo najveći neprijatelj, a ne dovijeka tražiti krivca u apsolutno svemu drugom i opravdavati sve vlastito loše sa "a tako ti je tu, to ti je ludilo, takav mentalitet, takvo stanje uma, nemoš ti to shvatit"
[uredio Radijator - 23. lipnja 2018. u 03:02]