Kao klinac sam uvijek navijao za dvije reprezentacije: Portugal i Argentinu. Sve dok s vremenom nisam shvatio silnu količinu teškog ciganluka, posebno kod ovih drugih. To što oni nazivaju Viveza Criolla, konceptom koji opravdava varanje ili izigravanje pravila ako to donosi korist, jer kao to je strast i želja za pobjedom pod svaku cijenu, ja nazivam teškim primitivizmom i nedostatkom sportskog bontona. Davno prije Argentinci su mi bili rock and roll, a danas su mi najobičniji turbofolk. Mjesto gdje se okuplja polusvijet prve klase. Aktualna reprezentacija je prepuna likova iz narodnjačkog kluba (Martinez, Otamendij, Paredes…). Sjećam se svog tate kad smo gledali prvenstva i s koliko je strasti navijao protiv Argentinaca, uopće nisam shvaćao kako netko može navijati protiv Maradone i Caniggie.
Modus ponašanja uvijek isti: kada pobjeđuju, to je čista, zarazna strast. Međutim, kada su pod pritiskom ili kada gube, ta se strast u sekundi transformira u agresiju, provokacije i ciganluk.
Nadam se njihovom ispadanju čim ranije.
Da ne bude totalni hejt s moje strane, taj dres je tako ikoničan i prekrasan… apsolutno savršenstvo dizajna i jedan od najljepših, najprepoznatljivijih sportskih simbola ikada. Možeš ih ne voljeti koliko hoćeš, ali estetiku im je nemoguće osporiti. Ta kombinacija nebesko plave i bijele boje, o daaa...
