Jose Mourinho.

Ja i tekst o Joseu Mourinhu. Nespojivo.

Međutim, kako pratim nogomet više od teta na plaži, red je da napišem nešto o jednom od najvećih trenera koji su ikad postojali, a još ima 20 godina trenirati.

Prvak Europe sa Portom, pa u Chelseaju donosi dvije lige nakon masu godina, pa s Interom osvaja Ligu šampiona nakon koliko? 50 godina? Dolazi u Real i nakon fijaska u prvoj sezoni (ne toliko bodovno, koliko ona pleska od 5:0 koju su popili na Camp Nou.) U drugoj sezoni obara mnoge rekorde i ruši Barcelonu.

Što se događa u trećoj i zašto momčad igra ispod svoje razine? Teško je naći jedan odgovor, ali mislim da njegove metode igre teško mogu prolaziti na duge staze, a mislim i da je psihička strana odigrala bitnu ulogu, kao i svojevrstan rat u svlačionici.

Krenimo redom, od Porta. U Portu je Mourinho igrao ˝ljepše˝ nego u ostalim ekipama, a Deco je pod njegovom palicom briljirao. Sjećam se kao jučer one asistencije vanjskom stranom kopačke na drugu stativu protiv Lyona. Je li Mourinho imao sreće prilikom prolaska Manchestera? Ili je imao sreće protiv Deportiva? Uvijek se može reći da jest, ali ne možemo mu zbog toga uzeti kredit, odnosno ne smijemo.

Porto je bio teški ˝under dog˝ te godine, i iako je cijela liga prvaka bila prepuna iznenađenja, Porta je doveo do vrha Europe što ga je instaliralo u jednog od tada najperspektivnijih trenera na svijetu. Da ne spominjem da je godinu prije osvojio Kup Uefa u onom fenomenalnom finalu protiv Celtica.

Kako je tada Porto igrao? Nekih 4-1-2-1-2, odnosno romb. Deco je bio figura s fluidnom ulogom desetke koja se kretala ovisno o prostoru, a naprijed su bili Derlei i Carlos Alberto. Inače, koji se kurac dogodio s tim Albertom kasnije pojma nemam. Valjda je upoznao Adriana.

Nakon toga uzima ga Chelsea. Ranieri je dobro kupovao i igrao ne loše tu sezonu (završio drugi), ali gazda nije bio zadovoljan i došao je Jose.

Kako je u to vrijeme većina ekipa igrala u sustavu 4-4-2 Mourinho je odmah prebacio na 4-1-2-3, ili nekih 4-5-1 bez lopte. Krila Duff, Cole, Robben i Wright Phillips, a naprijed Eidur i Drogba.

Međutim, jedan od bitnijih igrača je bio Makalele. On je igrao holdera iza dva veznjaka, najčešće Thiaga i Lamparda, i Chelsea je često kroz 3 vs 2 u sredini bio u prednosti. Dok su se ekipe snašle, titula je pala sa samo jednim porazom u sezoni. Mourinho je uvijek bio stručnjak za obrambeni dio igre, Chelsea bi se bez lopte pretvarao u 4-1-4-1 i onda ubojito igrao na kontre.

Iduće sezone je ekipa bila slična, a kao jučer se sjećam prebijanje Uniteda 3-0 u utakmici gdje su zapečatili drugu titulu za redom. Mourinho je tada u engleskoj bio obožavan. Posebno od strane igrača jer ga mnogi doživljavaju kao oca. U ligi prvaka je s momčadi Chelseaja bio dva puta u polufinalu i često je Rafa Benitez i njegov Liverpool bio crna mačka Mourinhu.

Nakon odlaska iz Chelseaja preuzima Inter i uz dva prvenstva osvaja ligu prvaka nakon fantastičnih utakmica u dijelu koji se igra na ispadanje gdje je porazio Chelsea i Barcelonu, a u finalu i Bayern.

Pisao sam ranije na temi njegove taktičke varijante protiv Chelseaja i Barcelone, i stvarno je bio pothvat izbaciti Barcelonu na Nou Campu nakon isključenja Motte zbog onog brutalnog 12 to 6 lakta. Ili je neka druga ura u pitanju? Naravno, Busquets pada kao neki statisti u Bitci na Neretvi i sudac nema izbora nego dati crveni karton Motti. Vraćanje Milita na beka i igranje u 4-5-0 dan danas neki smatraju taktičkom genijalošću. I jest, mrtvo hladno ne raditi zamjenu već svog napadača vratiti na beka. Ono je perfekcija igranja obrane, posebno dio kad je lopta na jednoj strani, a on naredi Eto'ou, koji je usput rečeno igrao drugog beka, da izađe iz formacije i otkine drugu stranu.

Jesam li mu jebao majku tada? Jesam. Jesam li svršio nakon gola Piquea di je Cesara i Samuela poslao u pekaru po slanac? Uf... Ali nije bilo dosta.

Special Five, ups, One, tada dolazi u Real i fanovi su uvjereni da će skinuti Barcelonu i da će dominirati ligom. Toliko je dobar da me ljudi zaustavljaju na chatu ili forumu i uvjeravaju me da Barca nema šanse.

U prvoj sezoni se ekipa navikava na novog trenera i ne uspijevaju skinuti Barcelonu. Ono što je Irilov primijetio odmah je stil igre. U jednom telefonskom razgovoru mi je rekao: ˝On će ubrzati igru maksimalno u odnosu na prvu sezonu, iduće će igrati brže i agresivnije u presingu!˝. Ide uskličnik zato što se Irilov uvijek dere kad pričamo o Mourinhu. Ne znam zašto.

U drugoj gledamo Real koji je razvalio ligu i oborio dosta rekorda, ali u Ligi šampiona Toni Kroos i Bayern su bili previše, iako se nije tako činilo nakon 2:0 na Bernabeu.

Nakon ovog općenitog uvoda, više o filozofiji igre u drugom postu koji će ići sutra.

Jose Mourinho - novi trener za novi nogomet!

Stalno me smeta ili bolje rečeno kopka da objasnim fenomen Josea Mourinha, trenera Chelseaja, koji je vrlo, vrlo mlad osvojio naslov europskog prvaka i sada trenira najmoćniji klub na svijetu. Zašto me smeta? Zato što vidim da ga se valorizira prilično površno, očito je da nije medijski miljenik, makar mu rezultate nitko ne može osporiti.

A ja ga mogu oslikati iz dva različita ugla. Na način kako su mi ga kroz priču drugi predstavili, a posebno čovjek koji je s njim usko surađivao u Portu i koji je u tom klubu dočekivao i ispraćao mnoge trenere zadnjih dvadesetak godina. Njegova priča, a čovjek se zove Domingos Pereira i još je i meni dok sam bio trener Porta bio na usluzi, izgleda ovako: Mourinho nije nikad bio neki igrač za pamćenje, prije bih rekao igračić, ali je zato bio najbolji student svoje klase na kineziološkom fakultetu. Dok je bio u Portu, priča mi Pereira, prema svakom igraču ponašao se prijateljski, nije inzistirao, nego je čak i izbjegavao distancu.

Međutim, strašno je rigorozan u svojim radnim zahtjevima i zbog toga se o njemu često mislilo kao o nekom osobenjaku. Njegov credo je stalan: "Poštuj svakoga da bi i ti bio poštovan". Odluke donosi brzo, u kratkom vremenu, ali njegove reakcije nisu ishitrene. On je osoba s karakteristikama rođenog vođe i kad mi je u tom razgovoru Domingos Pereira, koji je inače bio moj domaćin prošlog svibnja u Lisabonu gdje sam bio predavač na sastanku G-14, rekao: "Gospodine Iviću, Mourinho je novi trener za novi nogomet!", iznenadilo me je da tako nešto čujem od njega, ali mi je bilo drago da sam to čuo od nekoga iz Mourinhove blizine, jer sam otprilike i sam slično mislio o njemu.

Upoznao sam ga tri mjeseca prije toga kad sam bio u Londonu na uzvratnoj utakmici Chelsea - Barcelona. Tada je Chelsea eliminirao Barçu, a ja sam ga susreo dan uoči utakmice na press konferenciji. U jednom me trenutku on opazio, iako sam stajao sa strane, uhvatio mi je pogled i dao mi očima znak da bi htio da se vidimo poslije konferencije.

S Van Gaalom, kojeg sam dočekao u Barceloni s obzirom na to da je Robson nakon prve godine otišao, bilo je sasvim drukčije. Nikad se prije treninga nisam morao brinuti je li trening isplaniran i osmišljen. Jer je uvijek bio! Van Gaal je čovjek koji je sve radio planski, sve je bilo 'ucrtano', donio bi na trening kompletan nacrt svega što želi. Uostalom, i gledatelji su ga pamtili kao čovjeka koji je na utakmicama stalno nešto bilježio, blokić mu je bio glavni rekvizit. Prije izlaska na teren znali smo cilj i vrijeme svake vježbe. Pomoćnicima bi objasnio kompletnu metodologiju rada i svaki od nas je na svom dijelu terena radio po njegovim zamislima. To je za mene bila potpuno nova situacija, ali i prilika da radim na terenu, za razliku od suradnje s Robsonom gdje je moj posao ostajao u uredu! Tako sam s ta dva velika trenera imao šansu raditi na različite načine, ali ipak - samostalno! Ono što sam naučio od njih dvojice spojio sam u jednu cjelinu i to je Jose Mourinho", priznao mi je tada.

"Za trenera koji radi u multinacionalnim ekipama izuzetno je važno znati više jezika jer tumač nikad ne može potpuno prenijeti ono što trener želi objasniti pojedinom igraču. Meni je to bilo lakše jer sam kao student učio francuski, s Robsonom sam uvježbao engleski, živeći u Barceloni savladao sam španjolski i s mojim materinjim, portugalskim, trener sam koji komunicira na jezicima kojima govore najbolji igrači svijeta".

Možda bi mi Mourinho ispričao još mnogo toga o svom brzom i uspješnom trenerskom uzletu da tog trenutka pokraj nas nisu prošli Makalele i Gallas, koji su ga tako podsjetili da je vrijeme ručka i da ni on ne smije kasniti!