Samo da se nadovežem na ovaj dio o linijama i rasporedima. Niti jedan raspored ne garantuje šest ili sedam linija koje su prema nekima maksimum ma kako igrače na papiru postavio. 4-4-2 ispravno implementirana može pokriti procentualno najviše terena (Wenger je govorio o ovome), može dati makimalan broj ''linija'', dok 4-1-2-1-2 (namjerno uzimam ovaj romb od na papiru pet linija, iako mi je ta linija dosta imaginaran pojam, u rangu sa brojevima, ako ne i više) loše postavljen će se urušiti sam od sebe. Tako je sa svime, nema ništa što unaprijed daje prednost bez da gubi negdje drugdje, da nigdje ne pušta to bi postao jedini korišteni raspored. Stvar je u kretnjama igrača, u navikama igrača.

Rupa u opasnoj zoni kako mnogi vole nazvati prostor ispred protivničkog šesnaesteraca ka centru u 4-3-3 je svjesno ostavljena kako bi bila popunjavana sa raznih strana:
a) iz sredine veznog reda od najofanzivnijeg igrača iz trojke,
b) sa krila, kada jedno od false krila ulazi u sredinu i učestvuje u gradnji napada i kreaciji,
c) od napadača koji se spušta u taj prostor.
To je izbor trenera isto toliko koliko i nedostatak rasporeda. Opet ponavljam, niko svjesno neće krenuti protiv sebe i zaigrati 4-3-3 ako u tome ne vidi više prednosti nego nedostataka.
Problem je uigranost sistema u cjelini ili nedostatak kvalitete igrača i njihovih navika.

Recimo Van Gaal bježi od 4-3-3 upravo pravdajući se prevelikim prostorom između vezne linije i napadača, on to ne voli, zato i izvrće trokut u sredini i igra sa ofanzivnim veznim (lijepio sam tekst o tome ovdje, a čini mi se da ga je i Vice prenio na blog).