Buduć' da upravo polažem kurs psihologije, mogu potvrditi da su ovo što Cruijff (muskularna memorija) i Mestalla (jedno oko -dva- 3D razlika) tvri znantsveni fakti, nikakva čaranja.
franjo, ovo za BVB-ov stroj mi je izvrsna ideja, pun pogodak, to je i zabavno i jako korisno i mjerljiv je progres.
Povezi i ti trikovi- sve služi u neko specifićnu svrhu, ali svima je zajednički nazivnik staviti sportaša pod veći teret i izazov na treningu no što će ga doživjeti na utakmici. Tu spada i treniranje s recimo manjom loptom. ako dobro barataš četvorkom, petica ti dođe kao od šale.
Martina Hingis je, ako se ne varam, vježbala u nekim tenisicama sličnim gojzericama (poanta- vrlo teškima) pa kad bi uskočila u one za meč, osjećala i se kao da leti terenom.
A najbolje bi bilo kada bi ukomponirao ovo o čemu Cruijff govori što se Bielse tiče. Nije primana poanta samo to da određuju specifićnije zadatke nego na generalnom treningu, nego ih stavljaš u situacije i zahtjeve u kojima po defaultu vježbe ovise jedni o drugima.
Tako najbolje shvate da njihova igra ima učinak- prvo za liniju, onda za čitavu ekipu u kompletu.
A konkretno za ovu vježbu s centriranjima na štap- ja bi to vjerojatno niže stavio na listi prioriteta. ne zato što je loše, nego što smatram da je primjerenije seniorima ili nekim klubovima koji imaju prepoznatljiv stil igre od najmlađih kategorija, a to je kod nas imao samo Varteks jedno vrijeme dok sam ja igrao.
Ako ih želiš naučiti opcije kretanja i suradnje na krilu, to je jako dobro. Ali stavi ih u što više mogućih situacija, posebno u ovim formativnim godinama. Kada nauče važnost opcije i stvaranja istih, onda najbolje do izražaja dolaze ove unaprijed uigrane akcije.
Jer- igraš tamo gdje možeš, a ako odmah protivniku otrkiješ gdje ije to- zatvorit će te.
free baskia je napisao/la:
a ako se ne dogodi ništa od toga, drži se ovih postulata i garantiran ti da će momci imat ugodno sjećanje na tebe, da ćeš im probudit zanimanje za nogometom i za sportom, da ćeš neke od njih naučit razmišljat "out of box". uostalom, iako sam trenira rukomet (doduše na dosta visokom nivou, hvalite me usta moja
), baš taj trener koji se razlikova od svih ostalih je razlog zašto sam na ovom djelu foruma, pa djelomično zašto sam upisa faks koji se bavi radom s ljudima...a vjerujem da i xavice isto ima nekoga ko je bio sličan uzor.
Vidi cijeli citat
Ja sam imao čast da me jako kratko vrijeme u Dinamu vodio lamza, ali to je bilo kad sam bio baš klinjo i uglavnom se radilo o selekcijama i filtriranju, ne o ekipama- on mi je ostao u pamćenju da nas je sve naučio udariti loptu punom nogom, što je klincima često neprirodno (manja površina u odnosu na unutarnju, mogućnost da "zapneš" za pod).
Ostali treneri su bili ok, ali ona DIF-ovska škola- usadili su nam izvrsne radne navike, ali taktički i tehnički - jako slabo. Igramo protiv Dinama na pripremama i sastavimo ih 5:2, a onda kad se i oni spreme u prvenstvu nas nakantaju s po 6:0.
Nikad nije želja kod njih bila upitna, ali ponekad su išli u drugu krajnost- vojnički režim, udri muški, rađe izbij loptu nego razmišljaj..Jedan mi je čak branio da ostajem poslije treninga i vježbam prekide, koje sam izvodio. Zašto? Nemam pojma, nisam ga se usudio pitati, ako ga ikada više sretnem i sjetim se, pitat ću ga.
U najljepšem sjećanju mi je ostao Duspara, nekadašnji igrač Cibalije, Dragovoljca i Dinama kod kojeg smo u nekim segmentima - primopredaja lopte, rondo, šut- svi i kolektivno i individualno jako napredovali. A ostao je u najljepšem sjećanju baš ko što bask kaže, po super zanimljivim treninzima.
On nikada nije trebao podviknuti glas (iako je znao), on je nama zračio autoritetom znanja.
Kod nas se dogodi da igrači u nekim godinama postanu svjesniji i razmišljaju nerijetko i iznad trenerove razine o igri. Mene ti je jedan specijalac poslao na trčanje oko igrališta jer sam dodao suigraču u ofsajd na treningu a on je rekao da sam ja kriv. Loptu sam odigrao OTPRVE.
I sad, mogao sam mu ja reći da je prilično nemoguće odigrati loptu ODNULTE, al bi me vjerojatno prekrižio za sljedećih par utakmica. I onda tu puca nekakav zdrav odnos, trener svima postane muka jer s 12, 13 godina već klinci mogu skužiti da govoriš gluposti.
Taj isti nam je dao vježbu, igru 3 na 3 i čuvanje lopte. A pazi zadatak - nakon svakog pasa moraš napraviti 5 sklekova, dignuti se i nastaviti igru. I sad, budući da nas je 3, onaj zadnji koji primi loptu nema kome dodati jer prva 2 još rade sklekove. Pa jedni izgube loptu, pa drugi..Vježbu i trening završiš totalno nervozan, iziritiran. Srećom, taj nije dugo bio.
Poanta: tretiraj ih s poštovanjem- jasno, uvijek onim koji nimalo ne poriče tvoj autoritet, al dozvoli im da budu oni, da griješe, da razmišljaju, da se zabavljaju. Jer na kraju, do svakog igrača je koliko će strasti unijeti u to. Ti samo pazi da ne radiš ništa što bi ih moglo odbiti..
Trener smije biti i neadekvatan i mnogo stvari- ne postoji profesija gdje nema takvih, ali ne profesionalan ili netko tko djeci uništava želju- to nikako ne smije biti.