Ma ja mislim da je on tako htio slikovito opisati nogometnu romantiku ali možda se varam 

Gušt vas je čitati, a eto i ja ulovio malo vremena.

Samo onako na prvu..Argentina nema klase u obrani- istina, ali zato imaju na ostalim dijelovima terena tako da mogu dovoljno dobro to "sakriti" i graditi koncepciju na način da im obrana ne odudara kvalitetom od ostatka ekipe. Na kraju krajeva, i takvu obranu brane s 2 holdera što je po defaultu izuzetno osiguranje kada se igra na pravilan način.

Ono što je malo čudno kod njih..Obično one ekipe koje odskaču kvalitetom igraju posjed i počeli su ga gledati kroz one nizozemsko/katalonske pojmove.

Ali Argentina sve najplemenitije igrače ima one koji su idealni- ne za posjed, nego za efektivan napad. Messi, Di Maria, Lavezzi, Pastore pa onda i napadači- puno pokušaja, neusporedivo brže traže put do gola od dobrog dijela ekipa..Ili ajmo reći, imaju strašan arsenal za zadnju trećinu terena.

Problem koji se javlja je:

1. kako osigurati velik broj napada

- ovdje se rješenje traži u tom dupliranju pivota koji su dosta agresivni, grubi čak pa to daje nekakav balans ekipi i kroz period od 90 minuta ipak skupe dovoljno lopti za napad. Ne koliko bi ovi to htjeli, ali ipak dovoljno.


2. tko će/kako donijeti tu loptu u zadnju trećinu

- to obično pada na leđa Di Marije i Messija, koji je de facto vezni igrač tamo i mislim da je tu segment koji je još uvijek najupitniji jer neki vidljivi uzorci ne postoje, pa se uglavnom svodi na to da prvi ili drugi igrač na lopti koristi obrambene rotacije za onaj pas koji odmah tjera protivnika na povlačenje. A za to su sposobni jer uvijek imaju 4 napadača koji mogu igrati i centralno i tražiti dubinu i igrati na krilu.

3. što po gubitku lopte?

-dobar dio toga rješavaju tako što te napade uglavnom završavaju pa nekada imaju nerealan broj udaraca po golu jer je bolje to nego izgubiti loptu. Drugi dio je što napadači posjeduju neke obrambene navike i iako se to ne može okarakterizirati kao kolektivan pressing, dobar dio napada uspijevaju prekinuti barem dok se onaj kritičan dio momčadi ne resetira u obrambenu formaciju.

Zadnje što sam ih vidio, počeli su težiti nekakvom reaktivnijem nogometu koji mi je , iskreno, dosta dobro legao. Samo trebam veći broj uzoraka utakmice da vidim jel to bila stvar trenutne situacije ili zbilja idu prema tome.

Ali od svih top ekipa, i dalje imaj možda najislabiji omjer individualne kvalitete i  igara, iako je ovo sada bolje nego prije godinu, dvije. A možda sam malčice prekritičan jer su mi nakon nas bili uvijek najdraži.

Oko automatizma- mislim da dijelite slična viđenja samo ih zbog neusklađivanje terminologije dovodite u drugačiji kontekst  pa ispadne nezgrapno. S jedne strane automatizmi predstavljaju idejni okvir kako postići ciljeve u igri. 

Najprije one kratkoročne (koje ovise od ekipe do ekipe) pa onda one dugoročne koji su svima jednaki- šansa/gol.

S druge strane, poštivanje svih tih zakonitosti je krucijalno, ali ne mora uvijek rezultirati pobjedom, pa čak ni terenskom dominacijom. Što kada naizgled sve radiš u redu, a ne igraš na razini?

E tu se javlja naizgled logički problem - kako unutar koncepta stvoriti koncept koji može taj isti koncept - prerasti 

Ja to ovako nekako vidim..Taj koncept je već sadržan, u različitim vidovima . Bilo da je riječ o izvanrednim kvalitetama pojedinaca koji jednim potezom mijenjaju momentum utakmice, bilo da je riječ o  inspiraciji, bilo da je riječ o inteligentnoj prilagodbi na situaciju na terenu..

Veliki igrači shvaćaju svoju ulogu u igri i koriste ju ne kao nekakav uteg oko vrata već samo sredstvo za utiliziranje svoje kvalitete, odnosno točno ono što uloga idejno i predstavlja. Pa ista stvar vrijedi na grupnoj razini.

Najčešće se svodi na to da ti koncept olakšava one jednostavne zadatke u igri, nešto na Cruijffovom tragu- zamislite da rondo igra ekipa koja najprije mora razmišljati kako će uštopati loptu? Kakve su mu onda šanse da će u pola sekunde naći rješenje iz prve?

Evo konkretan primjer- već par turnira što sam gledao Dinamove klince..-Svi imaju jedan problem. Najprije sam mislio da je riječ o generaciji, greški ili ne prilagodbi pojedinaca, ali sad već imam sliku o tome da njih treneri nisu naučili kako njegovati i iskoristiti prednost.

Od 5 situacija 3 na 1, oni će jednu završiti udarcem..Pitajte baskiu kao rukometaša kakav je to učinak? I sad..ako ne mogu 3 na 1, kako očekivati snalaženje u "živoj igri", dinamičkim situacijama gdje si rijetko kada u prednosti a sigurno nikad ne tako da jurišaš na suparnički gol.

A baš te neke jednostavnije situacije u igri kada po defaultu imaš nekakvu prednost (naprimjer iznošenje lopte počevši od golmana) možemo prepoznati kao uzorke. One složenije već teže jer ima veći broj igrača koji brani svoj kazneni prostor nego tvoj kada iznosiš loptu pa je i shvaćanje uzroka i posljedica ipak malo teže gradivo, ali svakodnevno nogomet napreduje i u tom smjeru.

Tako se gradi uvijek- od jednostavnijeg prema složenom.

Evo samo da bacim usporedbu o utiliziranju nekog koncepta.. Svi su puni hvale o Bayernu obe godine a vidim da nitko nije jednu jako bitnu stvar primjetio. Ribery je bolji igrač prije ogdinu ili dvije. Nije brži niti ima bolji dribling ili udarac, ne radi se o tome. Možda bolji nije najzgodniji termin, ali..

Bayernov koncept igre je takav da ima ofanzivne bekove koji maksimalno nastoje protrčavanjima pored krila (Ribery) stvoriti višak. Ribery od prije dvije godine nije shvaćao da kada mu bek stigne u pomoć, da sada ima situaciju 2 na 1. Ne, on bi obično ulazio u sredinu, ulazio u dribling ili na neki drugi način anulirao ovu tako očigledno jednostavnu prednost.

Danas on to mnogo bolje shvaća, em je shvatio kao dodatnu ofanzivnu dimenziju, em ga je teže pročitati, em gubi manje lopti jer puno je lakše čuvati ju 2 na 1 nego 1 na 1.

Romantika u nogometu je opisana ali je neopisiva 

Romantika je igranje nogometa srcem , radošću, totalno neopterećenog rezultatom, lovom, bolesnom željom za iživljavanjem nad suparnikom i i ostalim zabludama koje nisu sama igra, onako kako smo ga mi igrali na ulici.  

Kad gledaš takav nogomet, zapravo je osjećaj kao da ga igraš sam, suživiš se sa stvarnim akterima. I shvatiš da tih 11 zapravo na najbolji način predstavlja svih nas ostalih 3 000 000 000 koji nismo imali sreću obući kopačke na San Siru ili Old Traffordu..

Onaj koji nepovratno zarazi takvom pozitivnom energijom sve koji ga gledaju, jer nas negdje duboko u nama podsjeti zašto ga uopće volimo..

Vidjeti samo jednog takvog igrača je nešto posebno, a kada su uklopljeni u čitav sastav, to je onda fantazija:
,
http://www.youtube.com/watch?v=htTbO1a4g8M