Uz moj faks bio je jedan nogometni teren (inače i tada i sada u katastrofalnom stanju) kojeg su najčešće koristile mlađe Veležove kategorije. Tako sam studirajući često gledao pionire, kadete ili juniore kao treniraju. Još tada, prije desetak godina nisam mogao vjerovati koliki su mediokriteti ljudi koji uču tu djecu. Bilo je tu raznih gluposti. Sjećam se neke generacije pionira ili kadeta koji su mjesecima radili samo dodavanje od beka do beka, ništa drugo (cijeli tim podjeljen u četvorke, koje ne rade pola sata ništa drugo nego dodaju lopte jedan drugom od aut linije do aut linije)... Nakon te "vježbe" bi svi pucali na gol pola sata. I to je trening.

Kod nas ista stvar. Igraju tzv. tri boje ili odigravaju na krilo pa ubacuju. Nula.

I tako stalno. Bez nekog generalnog plana.

Ja bi uziva raditi s tom djecom.

ovako se trenira vjerovatno svugdje, kad sam ja poceo igrat i trenirat bilo je isto...

To i jest tragedija, pa nisu ovi mladi Nijemci sad dobri jer su eto talenti već se s njima jako dobro radi.

Pogledaj recimo Barcelonu, jedna vizija, jedna filozofija. Ne kažem da sad sve ekipe na svitu moraju igrati kao Barcelona, ali jedna jedinstvena vizija sigurno pomaže.

Kao recimo Swansea što ima viziju nekog generalno napadačkog nogometa.

Ulaganje u mladi pogon, rad s djecom, učenje pravih stvari na pravi način. To su rješenja.

Ima more djece u mom susjedstvu, ili recimo još izraženije možda u Splitu. Ispod zgrade na igralištu igraju djeca raznih uzrasta. Njih dva-tri koja sam zapazio imaju između 5 i 7 godina. Dica, a strašno talentirani.

Ko će mene sad uvjeriti da se od njih ne mogu učiniti pravi igrači?

Samo će vjerojatno završiti u rukama nekog trenerčića koji ima 3 i po tečaja i koji o nogometu razmišlja 10 minuta dnevno. Boli ga kurac, ide plaća. Još ako koji roditelj donese pršuta i sira, kud ćeš bolje.

Di su ti skauti? Da se provozaju po gradu našli bi 50+ talentirane djece s kojom bi se čuda mogla raditi.

To je pravi put, ulaganje u mlade, rad, prava strategija. Rezultat ne bi došao odmah, došao bi za 10 ak godina, ili 15, 20, ali nije bitno, došao bi.

Tehnika, pa taktika, razmišljanje u igri, razne situacije, pa čak i uvođenje futsala barem jednom tjedno za dečke koji treniraju veliki nogomet. Ima more ideja, more rješenja, samo jebiga, da ja sad dođem u Šibenik i kažem ajmo raditi, tako i tako, da to složim na 200 stranica u wordu, rekli bi mi da oden u pičku lipe matere.

No, s vremenom ću probati, makar na nekoj puno manjoj razini, možda već i dogodine. Mene tu lova puno ne zanima, više taj napredak koji bi vidio kod djece. To se ne može platiti.

Moj problem je edukacija, jer sam iz totalno druge branše, ali se nadam s vremenom uložiti u taj dio.

Oprostite šta san se razveza, ali smetaju me te stvari, užasno. Kad vidim što se dođaga, zato i ne pratim previše HNL.

Sve si dobro rekao, ali ne moraš uopće ići tako daleko, dovoljno je seniore pogledati, oni su konačan produkt svega. Pa tako Dinamovi igrači koji žele nešto u Ligi Prvaka na zagrijavanju bacaju lopte iz ruke na nogu udaljeni 3 metra.

Mediokritet, to djeca nauče sa 6 godina, bez izazova. Za razliku:

http://www.youtube.com/watch?v=uQVvg9heZ08

S klincima se katastrofalno radi, ja čak gledam i ove Dinamove juniore i kadete koji dominiraju i talentirani su, začudio bi se koliko propusta ima. Recimo, od 5 situacija 3 na 2, oni će jednu zabiti možda slučajno. To su osnove igre, oni nemaju taj osjećaj, nije im nitko usadio. 

To ti je ko da u seniorima u rukometu s igračem više završavaš napade bombama s 12 metara preko bloka umjesto proigravanja, prebrojavanja do viška.

90 % onoga što sam naučio kao igrač o nogometu bilo je s ulice. Oni su nama zabranjivali igrati na betonu jer šteti koljenima kao. A jedini mi koji smo cijeli život igrali po kvartu nismo nikad bili ozlijeđeni. Ubijaju strast jebote, zato i izlaze 18-godišnjaci kao igrači koji gledaju gledaju gdje će se nalokat prije utakmice, nekakvu sponzu povalit i tko će više para prokockati. Ne odgajaju ljude ni igrače.

Mene su suspendirali s jedne utakmice u klubu jer sam za vrijeme slobodnog dana igrao za školu turnir, vjerovali ili ne. Izvodio sam slobodnjake a trener mi nije davao da poslije treninga ostanem na terenu i vježbam šut, pa sam morao na betonu, na male golove kad bi došao doma- uvjeti nimalo slični

Da se razumijemo, nije on uopće loš trener kakvih ima- usadi ti neke stvari kao što je obaveza, odgovornost, ali to je ona tipična tvrda DIF-ovska škola naših trenera koji izbacuju djecu s treninga ako dodaju loptu petom. Pa peta je nekad jedino rješenje, nije to preseravanje.

Nikad neću zaboraviti finale jednog turnira u Rijeci, igramo s Grobničanom finale i naš napadač dolazi 1 na 1 s golmanom ali skroz iskoka i golman je daleko izletio. I naravno, ide ga lobat. Promašio je, a trener poludio. Nikad mi to nije bilo jasno, pa logično je bilo. Mogao je roknut iz sve snage i nadat s probušit golmana, onda bi to pretpostavljam bilo igrački.

A kada će naučit lobat i kako ako ga se obeshrabruje? Koliko je Leo Messi dao golova iz loba, jel ljudi misle da je to njemu eto tako došlo? Koliko je često lob najbolje rješenje?

Ali zato su nas drilali, pa nas je 7 iz ekipe imalo bolji rezultat od Nike Kranjčara tamo negdje 2005...Ej, klinci od 15 godina, ko da maraton treniramo. Da ne ulazim u to da se nije uopće osjetila ta moć na utakmici jer pola njih nije znalo kako i gdje trčati.

I to je bio baš taj maratonski tempo, to nije nogomet. Nogomet je šprint, promjena smjera, skok, duel, ne ono što Etiopljani uzimaju zlata na OI. 

Ovo ostalo si sve dobro rekao, ja bi recimo dao svojim igračima klincima zadaću da nakon svake utakmice napišu ponešto o utakmici- i svojoj predstavi i timskoj- greške, što je bilo teško, gdje se nisu snalazili, dobre stvari. To ti je recimo uobičajeno na dosta američkih sveučilišta, u košarci.

Dan poslije utakmice ne mora uopće biti dan odmora- istezanje, relaksacija, nakratko proći utakmicu uz gledanje snimke. Nakon toga nogo tenis, milijun malih laganih ali tehnički zahtjevnih igara, uvijek uvodeći nešto novo da zadržiš zanimaciju i zalaganje na nivou i postavljaš nove limite. Ali uvijek da je svima jasan krajnji cilj u igri ekipe.

Trebaju biti intimni s loptom. Di Stefano ti je došao jednom kao probni trener u Real Madrid mlađe uzraste i nakon pola sata pukao . Rekao je da djeca u argentini mogu istehnicirati 500 udaraca s čarapom, stalno igraju.

Poslije treninga igrače treba boliti glava više nego noge. Što se mene tiče, do seniora se svaka utakmica smije izgubiti, makar 7 razlike. Dok god se iz tih poraza nešto uči, jer odgajaš igrače, to je cilj.

Ne stječe se tu pobjednički mentalitet, dapače. Oni se ponašaju kao da vode seniore, ako je dobro na tablici- dobro je, to je otprilike  to.

Da ne pričam o svjetskim trendovima. imali smo krojf i ja korespondenciju s jednim našim trenerom, ja sam se bar neugodno iznenadio kako redukcionistički gleda igru. I to prilično cijenjen trener, neću reći koji, nije u redu.

Trebaju ljudi razbiti predrasude- grad Split, Zagreb ili Varaždin, nebitno imaju barem jednako talentirane djece kao Katalonci. Samo je, jasno, manji bazen. Ali metodologija, princip, ideja, trud..E tu se ne možemo uspoređivati.

Krojf je  dobro detektirao sve probleme, posebno za manje sredine, jedino se za Swansea ne bi složio.

Scena sa treninga drugoligaša Dugopolja. Trener je vrsni stručnjak Stipe Balajić. Dakle igraju na treningu dvi ekipe i sad ova jedna pokušava izać naprid po travi, lagano odigrat nešto i izać... Na to vrsni stručnjak prekida trening, da šta to rade, on dolazi do baluna i kendaje ga u pizdu materinu uz opasku da se ne igraju u zadnjoj liniji...

Ko nije

Inace, odlican post

Ljudi, sve navedene, iole naprednije metode, zahtjevaju više rada, truda, ulaganja vremena. Što bi to neki naš trener uradio, i onako nije zadovoljan parama koje dobiva, želi što ranije završiti i ići kući. Većina naših trenera, bar one koje ja znam su površni i lijeni.