Sve cvjeta od idile, vrijeme dušu dalo za napisati post koji će me prikovati za zid, ali šta je tu je, ja u pobjedi BiH večeras nisam vidio ništa spektakularno od onoga što se konkretno vezuje za teren. Da, bilo je vjerovatno 75% naših navijača na gostovanju, tribine su gorile, igrači cjepali da ostave dobar utisak ili barem dio njih.

Ako sam nakon prve utakmice sa Slovačkom dvojio kvalitet defanzivne tranzicije ove ekipa sada sam potpuno siguran da je ona na nivou neke drugoligaške ekipe ili još gore. Najavljivalo se je prepuštanje lopte, puštanje inicijative, postavljanje nekog bloka, da blok je trajao nekih pet, šest minuta, a onda se je sve raspalo po starom dobrom običaju. Već sam pisao da je šest igrača nazad u standardnim okolnostima maksimum koji ovaj tim ima, danas je opet bilo isto i niko me ne može uvjeriti da je problem van stručnog štaba i pristupa igrača na terenu. Logično je da bek koji istrči šesdeset metara naprijed, nalazi se u liniji ofsajda nakon gubitka posjeda nije u mogućnosti zatvoriti svoju stranu, logično je da zadnji vezni u tom slučaju pokriva taj odlazak, ali nije logično da i drugi bek na suprotnoj strani radi to isto, a na mjestu holdera igra igrač suspektnih defanzivnih kvaliteta. Ovo nije zemlja logike, ovdje defanzivna tranzicija ne postoji, s tim se pomiri i živi, uzdaj se u srčanost, borbu i greške protivnika u najopasnijim situacijama vjerovatno u čitavoj igri. Veliko ništa ostaje po ovom pitanju. I nije da samo ja kukam o ovome, Baka Slišković je i na poluvremenu i na kraju utakmice govorio o istome, ali i dalje oni koji se pitaju ostaju slijepi.

Loopside romb koji BiH igra, Pjanić je organizator igre na jednoj strani, Lulić je krilo na drugoj ostavlja veliku rupu uz desnu aut liniju jer taj prostor brani jedan ili nijedan igrač. Slovaci su to odlično detektirali i za meč u Zenici, večeras su čitav plan igre sa loptom u nogama smjestili u taj prostor i na Weissa koji je bio najopasniji igrač, njegovom zaslugom ili zaslugom selektora BiH ne bih se usudio prognozirati, ali ovo je definitivno problem broj 1, vjerovatno bi i pitanje defanzivne tranzicije, odnosno igrača koji igraju odbranu generalno se djelimično rješio ako bi se duplirao taj prostor, odnosno stavio još jedan igrač iznad desnog beka. Večeras je Ibišević sporadično zatvarao taj prostor, napadač kojem se vjerovatno ne da spuštati na 40 metara od svog gola jer bi se potrošio samo u jednom poluvremenu.

Takav romb ima i dva vrlo agresivna beka i nikakvog holdera (Medunjanin je solidan sa loptom u nogama, ima fin pregled igre i općenito jako dobar pas, ali u pokrivanju prostora je daleko od savršenog, ali na njemu je samo dio krivice, ostatak i to veći otpada na sistem) pa sam sebi skače u stomak svaki put kad izgubi loptu. Dva napadača, četvorica veznih igrača jako usko i plus dva beka koja su opet primarni plan gradnje napada, ali o tome više poslije. U situaciji kada ekipa igra sa dva agresivna beka dva holdera moraju pokrivati prostor koji ostave, tada Medunjanin može biti jedan od njih, dok drugi mora biti poziciono znatno odgovorniji. Ovako sa jednim holderom sumnjivih kvaliteta je nemoguće braniti kontra napade, Busquets koji je vjerovatno najbolji u ulozi usamljenog holdera na svijetu to ne može.

Ono što konstantno prati Bosnu, što pobjede prikrivaju, a što dođe do izražaja kada se traži rezultat je nemogućnost stvaranja konkretnih prilika, u dvije utakmice protiv Slovačke BiH nije stvorila niti jednu kojoj bi se pripisao atribut mrtve šanse. Prvi gol nakon kornera je guranje lopte u mrežu sa pola metra, drugi trenutak inspiracije. Problem stvaranja prilika ostaje glavno pitanje za struku. Centaršutevi bekova to nisu, to ne mogu biti i to su pokazali, na postavljenog protivnika to je lutrija, otvaranje prostora za ulazak desetke u šansu to ne može biti jer Misimović je daleko od pokretne, moderne desetke koja je prijetnja iz drugog plana, da Misimović stvara šanse - teško protiv kvalitetnog protivnika koji uvijek ima igrača blizu i ne boji se udvajati istog pa ili se petljanjem gubi lopta ili se toliko uspori ionako spor napad i protok lopte da je nemoguće naći prostor. Usporedbe radi treba samo pogledati kretanje i stil igre Hamšika koji konstatno zuji, daje opcije uz aut linije krilima i pravi višak i Misimovića koji ne može ispratiti igrača nakon izgubljene lopte.

Na kraju pobjeda je tu, igra će vjerovatno ostati ista jer ''mi imamo takav profil igrača, nama je nemoguće da igramo bilo kako drugačije osim napadački'', ok igrajmo napadački, ali nemojmo od napadačke igre praviti cirkus koji nam se svako toliko obije o glavu. Napadačka igra podrazumijeva i stvaranje gol prilika, ne držanje lopte 60% od čega je 30% imaju štoperi, a u onih 40% protivnik stvori duplo više šansi.

Zabi ga Izet, svi ga vole, svima je duhovit, valjda će nas taj gol odvesti u Brazil uprkos svim nedostacima igre u oba smjera.