Nisam se oženio za brojke, kako biste vi kauboji rekli .

 

Istra baš i nije nogometno raspoložena, a onih 10% koje zanima nogomet više se dijele na Juventine, Milaniste i Interiste. Istra definitivno ima više Hajdukovaca nego Dinamovaca, ali nekako sam dobio dojam da u rijetkim situacijama kad im nije svejedno, radije bi da Rijeka dobije nego ovi drugi.

 Hajduk je dobro znanih razloga u bivšoj Jugoslaviji bio od ondašnjeg režima privilegiran klub koji je poput zvezde i partizana uživao naklonost sudaca te podršku upravljačkih struktura jugo nogometnog saveza.

Prvi veliki udar na Dinamo kao i zagrebački nogomet bilo je formiranje FK 'Partizana,kluba JNA, te prisilno odvlačanje najboljih zagrebačkih nogometaša Brozovića, Bobeka, Z. Čajkovskog, Zebeca  i Glasera u taj klub. Usporedbe radi, nogomet se u Mađarskoj nikad nije oporavio nakon emigracije najboljih mađarskih nogometaša koji su činili " laku konjicu". U tim neravnopravnim  uvjetima DInamo je ipak uspio stvoriti momčad koja se svih poratnih godina borila za prvo mjesto. Hajduk bi u to vrijeme bio samo prosječan klub u ondašnjoj ligi uz bok NK Splitu za kojeg je tada navijalo pola Splita da se nije okoristio povlasticama koje mu je dao tadašnji režim i u Split doveo rođenog trešnjevčanina Bernarda Vukasa.

 S druge pak strane Dinamo je bio stigmatiziran kao hrvatski nacionalistički klub tako da je za njega u ondašnjo jugo ligi  vrijedilo pravilo " da ne smije biti prvi". TO pravilo se ostvarivalo na slijedeće načine;

 

- Dinamu za razliku od drugih klubova nije bilo dopušteno stvaranje tzv. crnog fonda" iz kojeg su se igrači plaćali ispod stola kako bi se zaobišli strogi porezni propisi,

- za sve igrače koji su iz drugih klubova htjeli prijeći u DInamo izmišljala su se raznorazna administrativna zapriječenja ili su im čelnici ondašnjeg jugo saveza otvoreno prijetili kako neće nikad zaigrati za reprezentaciju Jugoslavije ako dođu u Dinamo.

 

 

 U vrijeme jugo lige to je bila itekako ozbiljna prijetnja jer su igrači koji nisu bili stalni ili povremeni reprezentativci od inozemstva mogli birati samo klubove u tada poluamaterskim ligama u Švicarskoj ili Austriji ili igranje malog nogometa u SAD-u. Status jugo reprezentativaca su zbo dolaska u DInamo izgubili u to vrijeme najbolji igrači u jugo ligi Stjepan Knez/ standardni centarfor yu reprezentacije/ i Ilijas Pašić / odlično lijevo krilo s teledirigiranim ubačajim u kazneni prostor/. Ivica Osim kojeg su zvali Straus s Grbavice te koji je bio u stanju predriblati 6 protivničkih igrača i vratara te se ušeatati loptom u mrežu je zajedno sa svojim suigračem iz Željezničara Mišom Smajlovićem, odličnim desnim krilom bio već na pripremama s momčadi Dinama u SAD-u. Međutim, zbog prijetnji iz Beograda Osim i Smajlović su se ipak vratili u matični klub Željezničar i tamo završili igračku karijeru. Ivana Ćurkoviću , 60-godina jednog od najboljih vratara na svijetu je isto zaprijećeno kao i Osimu i Smajloviću s tim što je je Partizan iz armijskih sredstava osigurao novac za njegov transfer, tako da isto nije završio u DInamu, iako je poticao iz dinamu sklone obitelji iz Mostara. Antu Žanetića, početkom 60-tih  jednog od najbolji obrambenih veznih igrača, su na rivi pretukla željeznim šipkama trojica huligan potplaćena od hajdukove uprave i to samo zato što je htio prijeći u DInamo nezadovoljan stanjem u Hajduku koji tada vodio osnivač C. Zvezde Milovan Ćirić. Izložen stalnim prijetnjama Ante Žanetić je čak morao i emigrirati u Australiju gdje živi i dan danas. Dinamo čak nije mogao dovesti ni rasnog centarfora Josipa Bukala koji je živio u nekom selu u blizini Kutine koje je svega 40-tak kilometara udaljeno od Maksimirskog stadiona već ga beogradska nogometna administracija radije transferirala u Želju. Poseban slučaj je bio Miralema Zjaje koji je polovicom 80-tih bio najbolji vezist druge lige i kojem se smješila velika karijera. Administracija tadašnjeG FSJ-a je izmislila neki razlog samo da suspendira zbog toga što je potpisao ugovor s Dinamom iako se njegov matični klub tada NK Iskra iz Bugojna uopće nije protivila tom transferu. Naravno, suzpenija mu je ukinita tek nakon što se nakon dvije godine apstinencije od ozbiljnog nogometa odlučio prijeći u C.Zvezdu, ali je i to za njega bilo kasno jer je veliko vrijeme neigranja ipak učilo svoje.  

 

 

 

Veliki broj muslimana iz bosanske krajne i posavine je navijao za DInamo. To se posebno odnosi na Odžaak, Derventu, Modriču, Orašje, Bosanski Šamac, Banja Luku i Prijedor. U Banja Luci je čak bio i poznat jedan kvart Cigan luka napučen dinamovcima. Najpoznatiji banjalučki nogometaši u DInamu su bili Stjepan Knez, Abid Kovačević i Zlatan Arnautović, a dinamova velika želja je bio i i uz Stjepana Kneza najbolji banjalučki nogometaš centarfor Ibrahimbegović, ali su njegov prelazak u dinamo kočile političke strukture u Banja Luci. Ono što je još zanimljivo je to da je dinamov naslov prvaka iz 1982 godine osim u Zagrebu, Širokom Brigu i Australiji najbučnije proslavlje u Prijedoru s velikom povorkom vozila kroz grad.