Ma čim ti govoriš o tome da je Hajduk na čelu s Ivićem rasturao na Poljudu odmah mi je jasno koliko je sati. Hajduk je vrijeme najvećih uspjeha s Ivićem igrao na " Staroj plinari" , a na Poljud se preselio tek negdje u jesen 1979. godine, a u toj sezoni je Hajduk bio mislim četvrti. Da se ne radi o nekoj tvojoj grešxci u pisanju se vidi po tome kad tvrdiš da je Hajduk u ono vrijeme igrao atraktivan napadački nogomet. E, pa baš je bilo suprotno. Hajduk je igrao čvrst zatvoren talijanski sustav s puno " klopki za zaleđe", te s puno kontri i polukontri. Naravno kad bi poveo s 1:0, Hajduk bi se do kraja zatvorio u bunker igrajući samo na kontre. Ivićev moto je bio; 2 boda kod kuće, te bod u gostima, a od ona tri prvenstva početkom 70-tih dva su osvojena na gol razliku, jednom čak i na gol razliku protiv Veleža koji je tukao Hajduk u Mostaru s 5:0 u punom sastavu. O onom prvenstvu iz sezone 1978/79 neću ni govoriti jer je to prvenstvo DInamu ukradeno a to je utvrđeno i presudom suda udruženog rada u Beogradu. Kad se uzmu trofeji koje je Ivić osvajao u brojčanom smislu, onda je to stvarno tako kao što pišu ovi talijanci. Međutim, kad se uzme u obzir to da su svi ti trofeji osvojeni u ligama koje nisu lige " petice", kao i to da je Ivić te trofeje osvojio s klubovima koji su ionako stalno dominantini u tim ligama, onda to nema takovu težinu.

Prema objektivnijim kriterijima od kojih su treniranje nekog od klubova u ligama petice, stvaranje igre i igrača u tim klubovima te osvajanje trofeja onda je Ivić tek četvrti trener u povijesti hrvatskog nogometa. Ispred njega su:

 1. Ivica Horvat ( osvojio prvenstvo  s Munchenom 1860)

 

2. Zlatko Čajkovski ( osvojio prvenstvo s Bayernom te u prvu momčad uveo Gerda Mulera, Beckenbauera, Dremlera, Maiera, Breitnera),

 

3. Branko Zebec ( osvojio prvenstvo i kup s Bayernom te tamo od Beckenbauera stvorio najboljeg libera svih vremena, osvojio prvenstvu HSV-om, te tamo stvorio Maghata, Hrubescha i Memeringa, te od Buljana najboljeg libera u Bundesligi nakon Beckenbauera).