trend su prije više od deset godina počeli Rumunji: dovede se hrpa no-name stranaca, pet Nigerijaca, pet Brazilaca, u svlačionici je kao na kolodvoru, sve skupa ne košta puno jer igraju za kikiriki. Imali smo eksploziju do tad slabo poznatih rumunjskih klubova, liga je bila izjednačena, razni prvaci svake godine, uspjesi u Europi... jaki klubovi su nastajali i nestajali u valovima i kako je koji gazda imao financijske izdržljivosti. Onda su recept preuzeli Ciprani: dovedeš 10 niželigaških Španjolaca i Portugalaca i odjednom je izvuć ciparski klub u pretkolu postala smrtna kazna. Onda se pojavio BATE, Qarabag, Sheriff, Azeri općenito su doživjeli uzlet, pa je recept isproban i u Aziji, tako da je i Kazahstan postao nepoželjan izbor na ždrijebu. Čak su i vječiti luzeri Albanci počeli nešto muljat i skupili su par skalpova. Dinamo iz Tbilisija pokušava već duže vrijeme, ali nekako ih ne ide. Jedno sudjelovanje u ekupini EL prije 10 godina i to je to. Ali probavaju, jednom će proći

BATE, Apoel i Ludogorec su sve skupa digli na jednu već visoku razinu, pa se usudim reći da su postali klubovi srednje razine u kontinentalnim okvirima. Kad bi ždrijeb spojio Freiburg/Nantes/Udinese vs. Ludogorec/Apoel ne bih dao novac da bi prvoimenovani prošli

lani smo vidjeli da se probila Shkendija, ove godine joj se pridružio Vardar. Virus je pojavio na ex-yu teritoriju. Ono, može se, muljaš, isprobavaš, ide nekako, nije taj nogomet baš toliko kompliciran za raditi. Ne može se ni reći da se radi o nekim uređenim, popularno rečeno besprijekorno pravnim državama, pa da su zato sposobniji od ekipe između Triglava i Ulcinja. ZAŠTO ONDA POBOGU JOŠ UVIJEK ČEKAMO na bosanski BATE, na crnogorski Sheriff. Jesu li Azerbejdžan, Cipar, Rumunjska i Kazahstan toliko sposobniji, bogatiji i nogometašima popularniji od Hrvatske i Srbije, pa da imaju 4-5 europski konkurentnih momčadi? Što ne valja i što promijeniti? Čime se bave novopečeni bogataši u tim zemljama i zašto su naši tajkuni toliko različiti da ih ne zanima sport?