Ali kao i ti, meni je ta Turska bila najboljnija stvar u zivotu. Tek sam 2018 skupio snage pogledati tu utakmicu opet. Knedla u grlu svaki put kad bih pomislio na taj dan ili kad bih vidio u recomended na youtubu. 

Gledao u jednom kaficu u Skoplju. Tamo je bilo nekoliko lokalnih Bosnjaka, navijali za Tursku pjevali gazi ustase. Pamtim kako sam im se najebao majku balijsku kad je pao gol i onda taj hladan tus. Nisam ni dogledao penale, izasao sam odmah i otisao kuci. Nije mi se dalo zivjeti iducih 5-6 dana. Najveca depresija u zivotu do tad. 

Kad svi vec dijelimo i ja cu. Meni je najgore finale iz Rusije. 1998 sam imao tek 2g pa se ni ne sjecam. 2008 se sjecam i znam da ni caca ni ja nismo par dana nakon tog bili skroz nacisto s nogometom opcenito, ali 2018 me bas boli. Bio sam u Rusiji u grupnoj fazi, pa onda i protiv Danaca, za vise nisam bio "likvidan". Finale sam gledao na trgu, mislim da sam jedan od rijetkih koji su nakon finala jecali od tuge i isli kuci. Nisam spavao cijelu noc, jednostavno sam u glavi bio skroz opcinjen mislima da nikad vise necemo bit tako blizu i sta smo propustili. 

Uh, Turska je bila bolna, nakon toga su i krenule podjele tko je za reprezentaciju, a tko ne. Bio sam na utakmici protiv Austrije u grupnoj fazi i tu Tursku sam gledao doma. Kada je završilo nisam mogao ustati iz stolice, a danima poslije sam bio kao ošamućen.

Rusija? Bio sam na polufinalu i finalu. Na tom SP su nam se vratili svi pehovi prethodnih natjecanja, pa i ta Turska. Finale? Bio sam tužan, ali i ponosan, u finalu nam je sustav pokazao gdje nam je mjesto, ali nismo imali niti snage. Osjećao sam se čudno, a danas mi je sve više žao, ne znam.

Moskva nakon polufinala, čestitanja rusa i engleza, argentinci koji navijaju za nas, ponos prije finala, slikavanje s navijačima st.etienne-a i oduševljenje kada su čuli da navijamo za Hajduk prije finala. To je nešto što čovjek pamti cijeli život, što čini život.

Kad je Klasnic dao gol Cosic je vikao "Ivane glava ti se pozlatila", a ja sam ljubio tv. Nakon gola Senturka smrzao sam se, bez reakcije. Penale sam "znao" da gubimo, pogotovo nakon prvog promasenog. 

Ne sjecam se tocno, ali se pisalo/pricalo tada da jr Turska u polufinalu, a ukupno je vodila par minuta na tom prvenstvu, pa sam slavio kad ih je Njemacka izbacila golom pred kraj utakmice. 🙄

Prvo veliko natjecanje kojeg se sjecam je SP2002, tad sam mrzio Zivkovica i debelog Blanca. 2004. sam mrzio Trezegueta zbog igranja rukom koje nije svirano. 🤕😛

2006. je bilo uzbudljivo protiv Australije. I dan danas se sjecam promasaja Tudora u finisu utakmice.

bio sam u fan zoni u becu tokom turske, masa ljudi, neke nisam vidio godinama pa ih sretnem prvo na glavnom trgu u becu, poslje u fan zoni bila dobra zajebancija. pjevali smo malo ruzne pjesme turcima, stvarno ispod i nogometnog nivoa koji inace nije visok (teorija mog starog da nas je bog kaznio jer smo bahata bagra), i tako od klasnicevog gola do sranja i penala za koje smo svi znali, doslovno svi da cemo izgubiti.

meni najvece sjecanje je podzemna u becu, more hrvata prolazi kraj turaka koji slave, prvi puta se vozim u podzemnoj koja ima samo jedan ogromni dugacki vagon, unutra tisina, nitko neprica. cuje se samo neka turska muzika koju klinka pusta na telefonu. pitao sam masu u podzemnoj jel smo mi umrli, i jel ovo pakao, kratko su se ljudi nasmijali pa se sutnja nastavila.

sto se tice francuske, bio sam djete pa neboli toliko, ali cmizdrijo sam samo do tekme za trece mjesto, poslje toga opet suze radosnice :)

Ja sam isto bio dijete i toliko me pogodio poraz od Francuske da me pobjeda protiv Nizozemske nije nimalo utjesila. Isto tako i EURO 96. bio sam uvjeren da se nas njemci tesko pokrali. Nisam htjeo pricati sa jednim njemcom koji je bio dugogodisnji turist. Ljut sam bio i na njega. 😂