Kao i neki ovdje se također samo sjećam slavlja po gradu, vožnja u autu sa starcima tog prvenstva 98.
Sjećam se da smo u Osijeku apsolutno svi u parku imali Šukerove dresove... nezamislivo nešto što se tiče tog tipa danas.
Gledao sam, ali nisam bio previše svjestan što se događa, sjećam se da sam crtao hrvatsku zastavu tijekom utakmice protiv Njemačke.
Meni je ta Turska 2008. definitivno poraz koji sam najteže podnio u životu što se tiče sporta općenito. Još sam bio dosta mlad i u tim godinama kad ispadneš s prvenstva, iduće ti se čini kao ga moraš čekati cijelu vječnost. Taj neki užasni osjećaj praznine da je sve prošlo i da nema povratka je sam po sebi grozan, a doživiti ga na onakav brutalan način je jednostavno nezamislivo.
Isto tako, najdraža mi je pobjeda protiv Danske. Zapravo, ne znam je li najdraža ali definitivno najemotivnija. Uvjeren sam da se od te Turske do te Danske zatvorio neki divovski začarani krug kroz koji je ova reprezentacija prošla u tih 10 godina i mi koji smo to sve skupa prošli s njom.
Mi smo tu utakmicu protiv Danske valjda 4 puta "izgubili" - jednom kad smo od ekipe koja tad nije izgubila ohoho spušili dosta nesretan i pacerski gol u prvih 60 sekundi, jednom kad Rebić nije zabio 1 na 1, jednom kad je Modrić promašio penal i još jednom kad je Modrić odlučio da ne pucamo penale prvi....
No nama je očito bilo suđeno taj dan. Dogodilo nam se sve na što smo navikli, a opet se nismo htjeli predati. Valjda iz nekog inata i frustracije za sve ono ranije.
Kad je Rakitić zabio onaj penal bio sam s preko 10 ljudi u prostoriji i svi su plakali ili bili na rubu suza.
Nisam to nikad u životu prije ni poslije vidio...