ian wright je napisao/la:
feniks93 je napisao/la:
Mamić u biti jugo-ekipi služi kao sredstvo u borbi protiv reprezentacije i nacionalne euforije i zajedništva koju bi ova svojim uspjesima podgrijavala, a čega se ta ekipa grozi kao Thompsonovih koncerata. Zanimljivo kako devedesetih Tuđman nije dao ni primirisat Mamiću i sličnim njemu Dinamu, a kamo li reprezentaciji. Posljedica toga je bila da nikad nismo imali jači Dinamo i Hajduk u posljednjih dvadesetak godina, a i repka nam je bila među najboljim u Europi. Tako da ukoliko se ponovno pojavi snažna i ozbiljna politika koja će manipulatorima iz jugo ekipe pokazati srednji prst i stavit ih na marginu gdje im je i mjesto, a istodobno se počisti Mamićevu ekipu iz saveza i dovede poštene i čestite ljude kojima je opći interes ispred osobnog, moći ćemo se nadati velikim stvarima s reprezentacijom.
Vidi cijeli citat
evo, dr. Hasanbegović bi vjerojatno odgovarao profilom
daj me podsjeti, koji su to pošteni i čestiti ljudi bili u HNS-u devedesetih, kad je Tuđman odlučivao tko će biti tamo: Mikša, Šoić, lepi Nadan, Đuro Brodarac? Srebrić? Ćiro? Sinovčić? Canjuga? Novalić? Spajić?
Vidi cijeli citat
Nogometnu povijest bi se svakako trebalo valorizirati drugačije do 1995. i pd te godine i Bosmanovog pravila koje je uvelike odredilo smjer kretanja svih radnji u idućih 20-ak godina. Ako tako gledamo transfere, izgled momčadi, sama pravila, trebalo bi se isto tako gledati i dužnosnike. Kako je sve to bilo drukčije u ratnim godinama, logično je zaključiti da je i obrtaj novca bio manji. Uopće ne sumnjam da je navedena ekipa iza sebe ostavila hrpu afera i nerazjašnjenih pitanja, ogromne svote novca zamračila i strpala u svoj vlastiti džep.
Ali, uspoređivati sadašnji savez sa tadašnjim je otprilike kao i današnje "zvjezdice" sa onima iz 1998. Opći interes tih godina bila je slobodna, neovisna država, sa jakim društvenim strukturama, sa sportom kao najboljim promicateljem mlade države u svijetu. Koji ti danas imaš opći interes? Hrvatska je u svijetu daleko, ali daleko bolje percipirana od onoga što mi mislimo. Imamo uglađenog premijera, školovanog (za EU pojmove, naravno), imamo poprilično dobre sportske uspjehe (za pojmove "male zemlje) sa nogometašima kojima se divi cijeli svijet, imamo i to more, imamo i najljepšu turističku destinaciju Europe Zadar, imamo i najbolji Advent u Europi, prema vani mi smo savršen mali brend kojem nedostaje samo stanovnika. Drugi par cipela je stvarnost koju mi vidimo, a oni u Francuskoj ili Španjolskoj ne. Stranci su uvijek ovdje dočekani s crvenim tepihom, prezentira im se ono najbolje što imamo. Pa se čude što to ne štima, zašto nam ljudi odlaze.
Tu se uklapa i pogled na sportske strukture. Zašto bi išta poboljšavao, zašto bi dao ljudima super uvjete kad već i ovako imaju jebene rezultate bez da si im napravio dvorane, bazene, terene, jer smo Bogomdani za sport (opet se osvrćem na kolegu :D). Ove što ne ostvaruju dobre rezultate lako odjebeš sa standardnom floskulom o "manjku sredstava", o tome kako i mnogo veće zemlje ulažu, pa ne uspiju. I kad je tako, uz mentalni sklop koji je prisutan u rodijačkoj državi, jedino što ti je na pameti je okoristiti se jer si manje-više sve planove pokojnog predsjednika od 1992. na ovamo ostvario u manjoj ili većoj mjeri. Ali si ih napravio.
Sustav je takav kakav je stvoren i nitko ne želi talasati u bilo kojem polju društvenog života. Nažalost. Što se tiče jugo ekipe, mlad sam, ali zaista nisam primjetio ikakvu jugo ekipu do negdje 2015.. Mamić je tu bio i 2006. i 2008. i 2012, ali do pojave našmrkanog kepeca i ustoličenja blajhane lutke ja osobno nisam čuo riječ "orjunaš" niti da netko mrzi Hrvatsku. Barem ne javno. Umjetno stvorena "mržnja" očigledno je sad postala i stvarna, jer kako se ono kaže "kad previše glumiš budalu, na kraju zaista to i postaneš". Pa me ne čudi da si je ekipa koja si je prisvojila ekskluzivno pravo na domoljublje tako s godinama stvorila imaginarnog neprijatelja protiv koga će se "boriti" , ovce popušile, a normalnim ljudima (ako nas uopće ima takvih) je pun kurac svega toga i jednostavno me ne čudi da je došlo do toga da na kraju stvarno nešto počneš prezirati.
Reprezentaciju, solidnog pjevača kojeg je državotvorna stranka platila "da ne pjeva", sasvim svejedno je, jer svi su u istom điru sa istom pričom. Thompson je pjevač kojeg se ne sramim poslušati, ima taj naboj u glasu, ima prelijepih pjesama na koje ne mogu a da ne zaplačem, pogotovo kad se sjetim pokojnog djeda, "Sine moj", "Samo je ljubav tajna dvaju svjetova", pa čak i nekoliko domoljubnih kojih se ne mogu stidjeti kao Hrvat. No njegovi koncerti su se što njegovom voljom, što ZNA SE čijom direktivom, kroz godine pretvorili u pravi ustaški dernek i mučno mi je gledati na što je spao ovaj narod. Da se kroz pjesmu "bori" protiv tih "nametnutih" neprijatelja u istoj državi. Kad koncert završi, prosječni Hrvat je manji od makovog zrna, kao i kad dođe pred glasački listić. Naravno da postoje iznimke koji zbog svog podrijetla, rodbinskog stabla neće skakati od sreće kad Hrvatska ostvari uspjeh (donekle razumljivo, ima ih svagdje), ali oni bi trebali biti na marginama u svakoj iole normalnoj zemlji. Pod tim mislim na Markovinu, Alača, Frljića, Pusića i slične. Zašto su u centru pažnje, to je pitanje koje ni znanstvenici ne mogu dokučiti.
[uredio el_pistolero - 11. listopada 2017. u 01:32]
