DINAMO Porazom od Varteksa plavi se vratili u začarani krug


ZAGREB - Petnaestak prilika u utakmici sa Zagrebom, pet-šest u susretu protiv Varteksa, sve to nije dovoljno da Dinamo postigne pogodak. Između ta dva susreta ugurao se onaj s posljednjim na ljestvici Međimurjem kojem su plavi uspjeli ugurati tri komada. Apsolutno je jasno, gledajući pripremne utakmice te početak službenog dijela sezone, da Dinamo ima teškoća s realizacijom.
Manje s igrom, jer ipak plavi znaju nešto odigrati, doći u priliku. Ali, onda nastaju problemi. Pomalo čudno, jer Eduardo, Zahora, Karić i Ljubojević vrsni su napadači. Zar su zaboravili postizati pogotke? Kvaka je ipak u nečemu drugom. Možda u tome da niti jedan od njih nema svoje stalno mjesto u momčadi, da su rotacije igrača jedina konstanta, da su postale osobina po kojoj se Dinamo danas može prepoznati. Kao što je i slaba realizacija postala Dinamova stalnost.

Nisu samo napadači podložni stalnim promjenama, Lončarević "šara" na svim pozicijama u momčadi. I jednostavno, Dinamo trenutačno nema udarnu postavu. Možda će netko zaključiti da je dobro što plavi imaju velik izbor igrača, što svaki igrač s klupe može uskočiti. Samo, kad to postane redovito, momčad se ne prepoznaje, zapravo su standardna na svojim pozicijama samo dvojica igrača - vratar Vasilj i stoper Sedloski. Eto, u Varaždinu, u još jednom porazu, Lončarević je opet mnogo toga izmiješao. Započeo je susret s mnogo defanzivaca, trojica uobičajenih napadača (Eduardo, Zahora i Ljubojević) ostali su na klupi. Pa je Bošnjaka, koji je tijekom svih pripremnih utakmica bio na desnom boku, prvo u susretu s Međimurjem prebacio na mjesto polušpice, a u Varaždinu ga je gurnuo u sami napad, uz Karića. Kasnije je u igru uveo Eduarda i Zahoru, valjda pokušavajući popraviti ono što je pokvario.

Lučić je bio daleko od sastava na pripremama, u Varaždinu je dobio priliku, Buljat je igrao i na tom desnom obrambenom boku, pa naprijed na desnom boku, pa zadnjeg veznog, Drpić je bio na tom desnom boku, sad je bio u vezi, Pranjić je bio u posljednjem redu na lijevoj strani, sad je na lijevom boku, ali ispred Čalea... Pa napadači... I onda nije čudo što je mnogo poblema. A nakon dugih priprema, te tri odigrane utakmice između kojih je bilo dovoljno treninga, trener bi morao ponaći recept za vraćanje efikasnosti. Obrana ne griješi tako mnogo, no uvijek će se dogoditi jedna-dvije pogreške. Samo, one postaju preskupe budući da Dinamo ne postiže pogotke. I tako se vrti u začaranom krugu iz kojeg je sve teže izaći, a za koji je opravdanja sve manje.