Neke su teme nezahvalne jer je uvijek dovoljan broj tvrdoglavih ljudi koji - kada nekoga zavole ili zamrze - ne mogu nikada vidjeti u potezu te osobe nešto dobro (ili loše). Takvima će ovo biti "sponzorirani članak" i prije nego stignu pročitati poneki argument.

No, kada već dobrom dijelu Hrvatske služi kao primjer vulgarnog pritimivca, macho šerifa koji ne odgovara nikomu i uopće svega lošeg u našem društvu - a puno toga Mamić si je sam natovario na leđa i s razlogom je kritiziran - nije korektno u potpunosti ignorirati drugu stranu priče. Recimo onu u kojoj je upravo Mamić svojim potezima vratio Dinamu dominaciju u HNL-u koja je bila opasno poljuljana početkom sezone.

Da je Dinamo uistinu ove sezone bio ono što su nakon početnih kikseva mnogi najavili - najlošiji Dinamo u posljednjih 20 godina - nema sumnje da bi upravo Zdravko Mamić, zajedno s bratom Zoranom, sportskim direktorom kluba, prvi bio na tapeti. I zbog toga, korektno je dati kredit upravo njima dvojici što su nizom poteza vratili klub na pravu stazu (gledano iz sportske perspektive).

Jedina Mamićeva pogrešna odluka od kraja prošle sezone bila je ona koju je prepustio javnosti (medijima) - izbor novog trenera. Velimir Zajec nije bio Mamićev izbor, što se zorno vidjelo po tome da je Mamić iskoristio prvu priliku da Zajeca makne. Neki "Mamićev trener" sigurno bi dobio malo više vremena, ovako je Zajec odletio u rekordnom roku i bez obzira što je učinio neke dobre stvari.

Pravedno ili ne prema Zajecu (ovisi kolikim neuspjehom smatrate ispadanje od Šerifa), s obzirom na sve što se kasnije dogodilo pod Vahidom Halilhodžićem nitko ne može reći da je Mamić tu pogriješio.

Vahina ostavština nakon samo tri mjeseca veća je čak i od onoga čemu su se Mamići nadali kada su posegnuli duboko u blagajnu kako bi ga doveli. Halilhodžić nije samo u kratkom roku začepio rupe u Dinamovoj obrani (i to kako!), nije se samo uspio plasirati u Europsku ligu, nije samo dostigao i prestigao Hajduka, nije samo srušio Villarreal i Brugge i stigao na prag prezimljavanja, već je donio i sasvim nove metode i sasvim drugačiji duh u Maksimir. Radi se bolje i više nego ikada prije, momčad djeluje vrlo homogeno, svlačionica ozbiljno i odgovorno bez obzira na incident Rukavina-Ademi, a Halilhodžić je pozitivnim stavom i marljivim odnosom zarazio cijeli klub. A jasno, više od svega o njegovom radu govore njegovi rezulati.

I nije bitno ono što se ponekad provlači kroz rasprave - kako će to sve s Vahom u Dinamu završiti. Naime, uglavnom s trenerima ne završi sretno - ili sami daju otkaz ili budu nogirani zbog rezultata, ili odu u drugi klub radi bolje ponude. Kako god bilo, ako se ne zove Alex Ferguson, trener ima "rok trajanja" i završetak je uobičajeno najnesretniji dio suradnje. Stoga je puno važnije koliko će trajati Halilhodžićev medeni mjesec i s Mamićem i s medijima i s momčadi. Najvjerojatnije dok god ga prate rezultati, tako to uobičajeno ide, osim ako u nekom nepredvidljivom incidentu dvije tvrde glave (Mamićeva i Halilhodžićeva) ne lupe jedna o drugu i brak se raspadne prije vremena, kao što se dogodilo s Ivankovićem nakon "situacije" na Dvoranskom PH.

Osim što su pronašli pravo trenersko rješenje, Mamići su pokrpali i sve vidljive rupe u momčadi - gledano samo iz perspektive transferne politike ovog ljeta, položili su s odličnim.

U pravo su vrijeme prodali Marija Mandžukića - s terminom "pravo vrijeme" Zajec se sigurno ne bi složio, no Dinamo je prodao Mandžukića onog trenutka kada je dobio ponudu koju bi bilo suludo odbiti. Werderovi milijuni napunili su blagajnu, a Mandžin status - barem za sada - sugerira da je Mamić opet prodao igrača "iznad cijene". A zadržavanje Mandžukića bio bi rizik, jer ne samo da nema nikakvih garancija da bi s njim Dinamo prošao u Ligu prvaka, već je krajnje upitno kako bi svojeglavi Mandžukić reagirao na još jednu jesen u Maksimiru. Lako je mogao postati "tempirana bomba" u svlačionici.

S druge strane, čelnici Modrih su kod dovođenja pojačanja bili "precizniji od Snježane Pejčić". Prigovoriti se može tek malo zakašnjelom tajmingu, no opet je činjenica da se većina tih poslova i mogla dogovoriti tek prije isteka prijelaznog roka - nažalost po Zagrepčane, oni do tada već igraju dobar dio svojih "ključnih" utakmica sezone.

Ademi se brzo pokazao kao pravi pogodak - čvrst, žestok, kvalitetan, a vrlo mlad, a između kasnije dovedenih Tonela, Sylvestra, Beqiraja i Rukavine teško je reći koji je veći pogodak. Rukavina možda nije dugo zabio pogodak, ali je zabijao kada ga je Dinamo najviše trebao; Sylvestr i Beqiraj dva su mlada napadača s brojnim kvalitetama, a o Tonelu, kao i o Halilhodžiću, najviše govore rezultati, ili u njegovom slučaju, neprobojnost Dinamove obrane.

Svi su se novi kotačići posložili do te mjere da je u HNL-u nakon 16. kola opet čvrsto uhvaćeno kormilo (malo tko se nadao da će Dinamo u zimu ući na toplih +7), a u Europi Dinamo dva kola prije kraja odlučuje o svojoj sudbini i ima dobre izglede prezimiti u Europskoj ligi.

I mladi Mateo Kovačić još je jedan primjer gdje Mamićev rad dolazi na naplatu. U medijima je Mamić puno češće zbog svojih ispada na konferencijama za novinare, no iza toga krije se dosta poteza gdje Mamićev feeling i vizija osiguravaju Dinamu dominaciju u HNL-u i nove i nove i nove kvalitetne izdanke iz omladinskog pogona. Ima tu i onoga što će drugi klubovi nazvati "krađama" talentranih klinaca, no Mamiću se mora priznati da se na tom otvorenom tržištu mladih snaga snalazi puno bolje od HNL konkurenata. Pa čak i mnogih europskih konkurenata.

U nogometu u kojem danas sve diktira novac, Dinamo u nekakvim europskim okvirima može živjeti samo od pametne prodaje i još pametnije kupnje kao nadogradnje svog omladinskog pogona. U te tri stvari - kupnja, prodaja i stvaranje te potom promoviranje mladih igrača - Mamić se godinama pokazuje zaista sposobnim menadžerom. Ne postoji ni trener ni skaut ni čelnik koji nikada ne promaši, pa tako i Mamić ima svoje Andersone, ali kada se sve zbroji i oduzme - Dinamo je u velikom plusu. Ili bi barem trebao biti u plusu Dinamo, a ne Mamić osobno - no to je već druga tema.

Čak je i u bitkama u koje je startao u podređenom položaju - od priče o podimićivanju do bojkota BBB-a - Mamić dobro prošao. U podmićivanju se osramotila UEFA, a Boysi nisu zanimljiva tema dok god Dinamo pobjeđuje. Nema više glasne podrške sa Sjevera, ali nitko se na to previše ne žali, pa je bojkot koji je trebao biti konačan udarac Mamiću zapravo ispao olakšanje za izvršnog dopredsjednika, a uteg za Boyse.

Sve što je moglo ispasti loše, Mamić je uspio preokrenuti na dobro, bilo za sebe, bilo za Dinamo. I na tome mu treba odati priznanje.

To, dakako, ne mijenja sve ono zbog čega ima negativnu reputaciju u javnosti i zbog čega mnogi - uključujući mene - smatraju da ne zaslužuje mjesto Dinamovog čelnika. Dobri potezi ne mogu zasjeniti činjenicu da našem društvu ne trebaju "šerifi" Mamićevog tipa i da si nitko u razvijenoj demokraciji ne bi smio i mogao dopuštati sve što si Mamić dopušta. Lista incidenata i takvih primjera predugačka je da bi bilo koji dobar transfer to neutralizirao, taman da nas sutra dočeka vijest kako je Calella uspio zamijeniti za sunarodnjaka Messija...

by Pacak