Dalic mora prestati gajiti nadu da se svidi svakome. To ne samo da nije moguce nego i nije potrebno.

Ipak, svida mi se njegov stav i neka ga iznosi u javnost inace bi bio bezličan. Zanimljivo je da mu je uspjeh zadnji godina postao najveci teret. Ako ne osvoji titulu onda ce za sve vjeke vjekova ostati ta mrlja. Koji paradoks! Kao da su prije njega nasi izbornici osvajali sve i svasta. 

Ako skeniramo trenera Dalica onda kao prvo treba uzeti u obzir da je izbornicka funkcija dosta specificna pozicija i iziskuje drugaciji nacin rada od klupskog. Njegov rad sa igračima, stozerom, savezom, medijima, navijačima... je izvanredan. Tesko je procjeniti sa strane njegov trening (kojega u repki i nemas puno) i takticki rad. Neki tvrde da Dalic ima u rukama najbolju generaciju Hrvatske ikad i da su igraci najzasluzniji za uspjehe. Naravno da jesu. Ali činjenica je da Hrvarska ima kadrovski poteškoća cijelo vrijeme njegovog mandata posebno na bocnim i krilnim pozicijama. LB je godinama bila problematicna pozicija a ne mozemo reci da su Sosa i Barisic taj problem do kraja rijesili kao sto su desno Juranovic i Stanisic. Desnog krilnog napadaca nemamo otkad ikad...znaci krpaza. Odkad se Mandzo umirovio nemamo standardnog napadaca koji pouzdano moze isporiciti odredeni broj golova. I u svemu tome je Dalic napravio nesto sto je po meni odlika vrhunskog trenera. Sakrio je mane i istakao vrline momčadi. Realno, mi kadrovski nismo sedmi na svijetu (prema fifinoj listi). Ali smo momcadski najbolji. Ja mislim da je trener najzasluzniji za to. Jos kad vidim onaj ugodaj koji su priredili nasi navijaci...ima bitniji stvari od titule!

Sto se mene tiče izbornice, ne daj se smesti s puta i samo jako dalje!

Bilo je puno medijskog napada na gospodina Zlatka Dalića ovih dana, no neovisno neuspjehu hrvatske nogometne reprezentacije na Euru 2024., Zlatko Dalić ostaje i dalje izbornikom. Zaslužio je.

No vrijedilo bi se još jednom prisjetiti puta Zlatka Dalića, s početkom od prije gotovo pola stoljeća do današnjih dana. Čovjek se još u ranoj dobi otisnuo iz Livna da bi postigao nogometnu karijeru. Bio je iznadprosječan igrač u svojoj generaciji, a u to vrijeme značilo je mnogo, no ne i dovoljno da ostvari svoj igrački san – zaigra za Hajduka. Iako je došao do Hajduka, u onakvoj konkurenciji igrača tokom 80-tih godina nije mu bilo suđeno da igra. Tako je obilazio klubove, a rat je dočekao u mostarskom Veležu. Godinama se kalio, ali je ustrajao. Rat ga je očvrsnuo, no ipak je Dalić bio po vokaciji nogometaš. A zatim je, u jeku rata tokom 1992. stigao neočekivani poziv jednog od najvećih menadžera- vizionara iz ovih prostora, gospodina Anđelka Herjevca iz varaždinskog Varteksa. Zapravo, u Varteksu je Dalić završio sasvim slučajno (ako se može tako kazati, jer kažu da se ništa ne odvija slučajno). U Varaždinu je Dalić ostvario svoj igrački san - i prigrlio Varaždin. Tamo mu je supruga rodila sinove, tamo je proživljavao svoju igračku renesansu. Nije bio onaj igrač u prvom planu - to su bili Besek, Brlenić, Toplak te nadolazeći Mumlek, Vugrinec, Hrman... jedna sjajna generacija kojoj je nesretno izmaknuo naslov prvaka Hrvatske 1996. Dalić je u toj generaciji bio važan kotačić. No važnije od toga, upravo je u gradu Varaždinu osjetio onaj trenerski poziv – shvatio je da s igračkom karijerom neće puno zaraditi, a prepoznao je sebe kao budućeg trenera. Bio se ponovno vratio u Hajduk gdje se nije naigrao, da bi se u smiraj karijere definitivno pronašao u Varteksu. Zatim je uslijedio kraj igračke karijere. Varteks (tj. g. Herjavec) je u to vrijeme dovodio poznate dalmatinske trenere (Katalinić, Bonačić...), a čini mi se da je upravo netko od njih savjetovao Daliću da završi s igračkom karijerom, jer jednostavno su klubu trebali fizički spremniji igrači. Dalić je ušao u „ozbiljnije” igračke godine. A onda dogodila tragična smrt gospodina Herjavca, tvorca velikog Varteksa. To je ujedno značilo i početak kraja Varteksovih ambicija, a desetak godina kasnije klub je bankrotirao.

Dalić je započeo trenersku karijeru u Varteksu na mjestu pomoćnog trenera. Onako strpljiv i pedantan, upijao je mnogo, a naročito mu je puno značio dolazak g. Miroslava Ćira Blaževića u klub 2004. Odlaskom Ćira, Dalić je napokon postao prvim trenerom kluba te je praktički time ostvario još dio svojih ambicija. Kako je Varteks financijski gubio potporu grada Varaždina, tako se i Dalićeva sudbina u klubu činila sve neizvjesnijom. Bio je prepoznat u Rijeci koja u ono vrijeme još nije bila toliko jak klub. Dalić se još tražio kao trener, išao je okolo-naokolo i tko zna bi bi završio s reputacijom kao što primjerice ima danas Zoran Zekić da nije stigao zov arapskog svijeta 2010. To su bile možda i njegove najneizvjesnije godine. Ostvario je iza sebe solidnu igračku, solidnu trenersku karijeru, zaradio je nešto novaca, ali trebalo je misliti na budućnost... Shvatio je da bi u HNL-u brzo i kao trener bio potrošen, dok za neki drugi posao u životu ili početak neke druge karijere bio bi prestar i nekvalificiran. U svojim srednjim četrdesetima, imajući ženu i dvojicu ambicioznih sinova srednjoškolaca morao je donijeti tešku odluku. I dogodilo se. 7 dugih arapskih godina.

Arapi su veoma cijenili i uvažavali hrvatske trenere (Poklepović, Peruzović, Ivić, Ćiro Blažević, Kranjčar, Ivanković, Frančić, Bonačić, Katalinić...). Dalić je lako mogao reći ne Arapima, no imao je veliko poštovanje prema svojim navedenim prethodnicima (netko od njih ga je i preporučio), a i znao je da mu je to jedina šansa da radi ono što voli koliko god mu teško bilo (nedostatak obitelji i prijatelja, teški vremenski uvjeti). Kada je vidio kakao su ga Arapi primili i što su mu ponudili, ostao je oduševljen. Istovremeno bio je svjestan da poslove trenera u klubovima može vrlo brzo izgubiti, već dva do tri slabija rezultata su dovoljna da ga se smijeni (nije puno drugačije po tom pitanju ni HNL, dapače, no ipak odštete u arapskom svijetu se broje s malo više $). Dalić se snašao tamo i više nego dobro, a reputacija koju je stekao ostala je nemjerljiva sve do prilike života – hrvatske nogometne reprezentacije. Mi doista podcjenjujemo kvalitete arapskog nogometa te smatramo njihove „plesove s milijunima” nešto jako podlim. Arapi samo koriste „priliku” liberalnog kapitalizma i nisu ništa „pokvareniji” od „uglađenih” zapadnjaka, koji su zapravo licemjerni. Možda se ne može reći da su Arapi u tom smislu oličenje poštenja, no poštuju čovjeka koji je dođe raditi za njih, pogotovo kada osjete zdrave i poštene namjere tog čovjeka. Tu nema pretvaranja, nema fige u džepu. Ili si čovjek, ili prevarant. Dalić se pokazao – ljudinom.

Dalić svakako posjeduje nevjerojatne vještine; život mu je usadio autoritet koji je dalje samo dograđivao. Dalić je ponizan, što podrazumijeva da je dobro uravnotežen čovjek. Imao je uspona, imao je i padova, ali s jedan čovjek s takvim iskustvom zlata vrijedi.

Pomalo neočekivano mu se ukazala prilika da postane izbornikom reprezentacije 2017. I odmah je prihvatio izazov, svjestan da je zapravo bačen u vatru, u vruć lonac. Za širu masu ljudi bio je samo neki manje poznat trener koji je eto došao sad iz arapskog svijeta da odradi utakmicu-dvije dok Savez ne pronađe vrhunskog trenera na mjestu izbornika. Dali mu vruć krumpir, a on je oduševio, tri utakmice s kraja 2017. bile su dovoljne za puni Ugovor. A zatim je došla bajka zvana SP 2018. Ako je dotada Dalić bio smatran „nedokazivim i sumnjivim” (da malo parafraziram), nakon toga SP-a više ništa nije bilo isto.... Prvo 7 pustinjskih godina, pa 7 godina iz bajke. Život piše neočekivane priče...

Samo sam htio ovim tekstom ukazati na svu veličinu gospodina Zlatka Dalića.

Arapi samo koriste „priliku” liberalnog kapitalizma i nisu ništa „pokvareniji” od „uglađenih” zapadnjaka, koji su zapravo licemjerni. Možda se ne može reći da su Arapi u tom smislu oličenje poštenja, no poštuju čovjeka koji je dođe raditi za njih, pogotovo kada osjete zdrave i poštene namjere tog čovjeka. Tu nema pretvaranja, nema fige u džepu. Ili si čovjek, ili prevarant. Dalić se pokazao – ljudinom.