Nisam neki stručnjak za ženski rukomet, danas sam samo pogubio živce, no zaručnica (s kojom sam gledao) se aktivno njime bavi i veli da nas je uništilo pet stvari:

1. Preplitka obrana kojoj je za cilj prvenstveno bilo iznuditi prekršaj u napadu, na što suci nisu reagirali onako kako smo mi očekivali, a zatim neodlučnost trenera da istu promijeni u "hrvačku" 6-0 ili aktivnu 5-1. Ono što je radila njihova pivotwoman se može suditi uvijek kao faul u napadu, svaki vanjski šut im je došao iz nepropisnog građenja. Ipak, suci su uzeli blaži kriterij, a naše nisu znale odgovoriti, totalno su se pogubile.

2. Ostavljanje španjolskih krila u drugom poluvremenu, kad se vidjelo da im dobro ide, a neforsiranje lopte na onu sirovine Mange koja nam je poklonila par tehničkih pogrešaka, prvenstveno AF.

3. Potpuni izostanak kreacije u napadu, prvenstveno izostanak vanjskih šuteva. U ovakvoj obrani s puno elemenata 3-2-1 prvo očekuješ da će se ići na krila, ali naše uporno nisu dodavale na krila, a izbjegavale su vanjski šut. Pa kako su kanile dati gol? Svaka situacija na bekove se rješavala obilaženjem s krivom fintom, a srednja uporno stoji na 11 m od gola, što je dovodilo do pasivnosti. Bez Andree je, naravno, bilo samo još gore.

4. Prespora tranzicija s nekoliko propuštenih dobrih šansi za kontru te prevelik broj tehničkih pogrešaka.

5. Psihološki raspad u dva ključna trenutka utakmice, ozljeda Tatari i Penezić.

Ipak, četvrtfinale je realno uspjeh i curama svaka čast, ali ovo je bilo i više nego prolazno. Ostaje mali žal, ali i nada u budućnost!

IZNAD SVIH - HRVATSKA!