Po meni nije normalno očekivati od sportaša da nikad ne kiksa.
Branku Zorku svaka čast, ali se njegovi kiksevi na velikim natjecanjima lako zaborave, jer je na svjetskim takmičenjima kad su prisutni Afrikanci uspjeh ako uđe u polufinale. A on je ne jednom bio, na žalost, u sporoj kvalifikacijskoj skupini, pa trčao na svoj uobičajeni način na začelju i očekivao da će se u završnici pored svih onih brzanaca uspjeti probiti naprijed. Da ne bi. Svi bi bili razočarani njegovim nastupom, ali i zaboravili na isti već sljedećeg dana. To sve ne umanjuje činjenicu da je on osvojio strašne medalje za našu jadnu atletiku, i ja ga uistinu poštujem i mislim da je faca.
Uostalom, različiti je pritisak kad ti moraš osvojiti medalju i sve oči su uperene u tebe, ili kad samo trebaš dati sve od sebe, pa šta ispadne, jer teret uzeti zlato ne nosiš.
Da li bi i Kostadinovu nazvao luzericom?
Ona je npr. godinu dana nakon što je uzela zlato na svjetskom s rekordom bila na Olimpijskim druga s preskočenih samo 201. Zar ona nije trebala svaki put preskočiti 209, ako je to visina koju može preskočiti?
205 na Olimpijadi nije kiks i tu ne mogu priznati ni jedan argument kontra, jer je to visina za koju znamo da je sposobna preskočiti.
207 je do tada preskočila samo jednom, uz podrhtavanje letvice.
Problem je što se napumpala atmosfera da je sposobna srušiti svjetski rekord, a to je po meni diskutabilno. Dok ga ne preskoči nije sposobna i gotovo.
Nazvati njeno četvrto mjesto sa preskočenih 201 u Goteborgu katastrofom je, s oproštenjem, bedastoća. Imala je 22 godine i tek se uhodavala na visinama preko 200.
Karijera joj je sjajna, pokupila je nagradu i od atletske federacije za dostignuće godine, nagradu za najbolju europsku atletičarku, a još je mlada, to svi zaboravljate, ima vremena za nove medalje, pa i zlatne, i nikako ne zaslužuje osporavanje.