KRALJ CESTE
Lanceu Armstrongu, rak je bio samo još jedan protivnik kojeg je trebalo pobijediti

Rođen da bi vozio
Rođen u Plano-u, Texas 1971., Lance Armstrong je odrastao bez oca. Što na kraju i nije toliko utjecalo na njega jer je njegova majka, Linda Mooneyham, koja je imala 17 godina kad ga se on rodio, bila dovoljna i majka i otac za bilo koje dijete, usadivši sinu takve vrijedne kvalitete kao odlučnost da "svaku prepreku učini prilikom".
Dok je studirala na sveučilištu, mama je radila dva posla: u lokalnom Kentucky Fried Chicked restoranu i u trgovini. Što god to tražilo, bila je odlučna ispravno odgojiti sina.

Cestovni "rookie"
Sport koji u mnogim teksaškim gradovima biraju je football, no Lance je volio biciklizam. Vozio je svoj bicikl svugdje, uključujuči i odlaske na treninge plivanja 10 milja (16km) u svakom smjeru. Kad bi se dosađivao, vozio je do Dallasa (40 milja ukupno tamo i natrag). A kad mu je bilo stvarno dosadno, vozio je skroz do granice Texasa i Oklahome (otkud bi pozvao majku da dođe autom po njega).

Željezni dečko
Plivački treninzi su mu se isplatili kad je s 13 godina pobijedio na "Iron Kids" triatlonu (biciklizam, trčanje, plivanje). Postao je profesionalni triatlonac sa 16 godina, ali je ubrzo usredotočio pažnju samo na biciklizam. Kad je bio maturant, imao je adresar pun potencijalnih biciklističkih sponzora.

Penjanje uzbrdo
Kao maturant, kvalificirao se za treninge sa američkim olimpijskim razvojnim timom; zgusnut raspored treninga ga je skoro koštao mature. A kvalifikacija za juniorsko svjetsko prvenstvo 1989 u Moskvi mu je pružila šansu da vidi svijet izvan Plano-a, Texasa, i SAD-a.
Nakon što je završio 14. na olimpijadi u Barceloni 1992., i posljednjeg mjesta na "Classico San Sebastian" 1993., Armstrong nije znao koliko bi morao biti jak za natjecanja na svjetskom nivou. Duboko u sebi je našao snagu i odlučnost za zadivljujući povratak, osvojivši 10 naslova u jednog godini, uključujući i prvu etapnu pobjedu na Touru de France.
U međuvremenu, sticao je reputaciju među profesionalcima. Zbog svog agresivnog stila i zdravog ega zaradio je nadimak "Toro de Texas", ili "Teksaški Bik". Živio je život biciklističkog internacionalca: osam mjeseci godišnje u Europi na trkama, a ostatak kod kuće u Austinu, van svjetala javnosti.
Godine 1996., probio se na prvo mjesto svjetske rang liste. I dobio dijagnozu da boluje od raka.

Njegov najjači protivnik
Radilo se o raku testisa, najčešćim oblikom raka od kojeg obolijevalju muškarci od 15 do 35 godina. Ali, već se proširio na pluća, a tragovi su mu čak nađeni u mozgu. Nakon što mu je rečeno da ima 20% šansi preživjeti, podvrgnuo se dvjema operacijama, jednoj da bi se odstranio rakom zahvaćeni testis, i drugoj da se odstrani ono što se proširilo prema mozgu. Podvrgnuo se agresivnoj kemoterapiji koja ga je fizički gotovo uništila. Odlučniji no ikad, Lance je ostao mentalno usredotočen i pet mjeseci nakon dijagnoze, ponovo je počeo voziti bicikl i trenirati.
Tretirao je rak kao još jedan izazov, kao da je to još jedan od protivnika koji je izabrao "krivog čovjeka za izazivanje". Lance je pobijedio "kladioničku kvotu" i bolest.

Povratnik (The Comeback Kid)
Njegov potpuni oporavak je iznenadio većinu ljudi, no njegov povratak biciklizmu je zapanjio svijet. Vozio je i trenirao kao da "sutra ne postoji". Ovo je bila njegova druga šansa da živi i nije ju mogao propustiit. Obnovio je snagu i već u svibnju 1995. se utrkivao na Touru de France. Sa pet uzastopnih pobjeda na Touru (1999-2003), Lance je pokazao svijetu što teksaška žilavost može. (U međuvremenu je osvojio i 6. uzastopni Tour 2004. ''-- prim prev.)

"Ne radi se o biciklu"
Obolijevanje od raka je bila "... najbolja stvar što mi se ikad dogodila", izjavio je Armstrong. Nakon što je ležao na krevetu koji mu je lako mogao postati i odar, počeo je cijeniti život na jedan novi način. Od onda je postao aktivan u traženju lijeka za rak; s tim ciljem osnovao je Fondaciju Lance Armstrong.
Također je našao vremena da napiše dvije knjige: "Ne radi se o biciklu" (It''s not about the bike), i "Svaka sekunda je važna" (Every second counts). Objema je tema njegova borba protiv raka, i opisuju u detalje odlučnost, izdržljivost i predanost koje su mu pomogle, unatoč lošoj prognozi, postati jedan od najcijenjenijih sportaša ovog vremena. Lance Armstrong je uistinu "od svake prepreke napravio priliku."

Pardon, lagao sam... odluku je objavio u Augusti, Georgija, dan prije utrke "Kroz Georgiju", a ne u Austinu. Nije da je bitno, al eto da ne lažem.

Njegova najveca pobjeda i po onome po cemu cu ga pamtiti ( a pratim biciklizam vise od 20 godina ) je pobjeda protiv zlocudne bolesti. To je on, to je njegova snaga, tome mu se divim i od sveg srca cestitam.
Biciklizam i 6 toura, to nije on, to je kemija, jedna trka u sezoni, toliko sumlji, toliko izjava trenera, fizioterapeuta, doktora u svezi njegovih pobjeda to je ipak previse da bi ga pamtio kao biciklistu. Vec godinama prije toura najavljuje da mu je to zadnji tour, i da se povlaci, dok licitira sa sponzorima i ekipom. Niti jedan pobjednik u povjesti nije imao toliko nesimpatizera kao L.A.
Kad ga gledam dok vozi njegova voznja me ostavlja hladnim, a njegova pobjeda nad rakom izaziva divljenje do neba.

velik ali za mene indurain je veci

Tiptop da je to sve tako kako ti kazes, vec bi ga netko pobjedio... onaj jadni urlich ima bolje sponzore vec godinama, pa mu gleda u ledja... nije ni prljaviji ni cisci od drugih. Jednostavno je najjaci.
Jos se sjecam, kao da je bilo jucer, njegove prve etapne pobjede na touru - prije raka, mislim 1996. Nizinska etapa i fantastican solo bijeg nakon malog brezuljka negdje 60 km prije cilja. Tada je bio svjetski prvak, ali u biti poluanonimac. To mi se urezalo u pamcenje kao da sam vec tada znao sto ce biti poslije od njega.