Još jedna dobra godina za srpsku žensku odbojku, jedina evropska selekcija sa medaljom na OI, srebro i bronza na dva odigrana takmičenja, više nego zadovoljavajući rezultat.
Italija i Turska su kvalitetne ekipe, koje zaslužuju zlatnu medalju sa velikog takmičenja, ali su redovno gubile mečeve od Srbije i tome je jednom morao doći kraj, kao i nizu od 3 zlatne medalje i 24 uzastopne pobede na EP. Da se ušlo u finale Tokija, nevezano za rezultat tog meča, a sa ove tačke gledišta, bilo bi to 6 uzastopnih finala na velikim takmičenjima. Što je previše, previše je. Više puta sam ponovio da su finala u 5 setova protiv Italije i Turske lako mogla otići i na drugu stranu. Kao i ono polufinale protiv SAD.
Ipak, tuga je velika onako izgubiti poslednji set, baš neočekivan raspad jednog sjajnog tima.
Nastavlja se taj čudan niz poraza u finalima za domaćina turnira od 2013. godine. Nakon Nemačke, Holandije, Turske, evo sad i Srbija. Od raspada SSSR koji je bio baš dominantan, jedino su Holandija (1995) i Srbija (2011) osvojile zlato na domaćem terenu. Da bude još čudnije, 5 selekcija (Rusija, Italija, Poljska, Srbija, Holandija) su osvojile sve titule od raspada SSSR (poslednjih 15 turnira) i sve izuzev Holandije su osvajale zlatne medalje u nizu na neutralnom terenu. Rusija ('97-'99-'01), Poljska ('03-'05), Italija ('07-'09), Rusija ('13-'15), Srbija ('17-'19).