Jean Evrard Kouassi i Temurkhuja Abdukholikov još se nisu uspjeli priključiti svojim suigračima u Sloveniji gdje su od četvrtka hajdukovci na pripremama. Stigli su Jean i Tima samo do Zagreba, dalje sa suigračima - nisu smjeli. Državljanima Obale Bjelokosti i Uzbekistana potrebne su vize, predan je zahtjev u predviđenom roku, no do isteka radnog vremena posljednjeg radnog dana ovog tjedna odgovora - nije bilo...

S obzirom na to da je vikend pred nama, morat će ova dvojica hajdukovaca natrag u Split te će izostati s prve, a vjerojatno i druge prijateljske utakmice tijekom priprema Bijelih u Sloveniji. Propustit će Jean i Tima prvih nekoliko dana slovenskog dijela priprema, u nadi kako će pozitivan odgovor iz Veleposlanstva Republike Slovenije u Zagrebu konačno doći...

Hajduk će, u subotu od 20 sati gostovati kod Domžala. Trener Igor Tudor neće moći računati na Kouassija, Abdukholikova, bosanskohercegovačke reprezentativce Tina Sušića i Avdiju Vršajevića, te bolesnog Mislava Anđelkovića.

Analiza sa jednog portala. Apsolutno se slažem.

Danas imamo par zvijezda, ali nemamo lidera 

Zvone Boban, praznina, Niko Kovač, praznina, tako se otprilike može ukratko ispričati povijest hrvatskih kapetana. U prvoj "praznini" u periodu raspada originalnih Vatrenih dolazili su braća Kovač, Šimić, Tudor, te su oni na neki način preuzimali momčad u svoje ruke, uz asistenciju Solde, Jarnia, Šukera, tada nismo imali nekih zvijezda, to je jasno jer je ekipa bila na razlazu generacija i bila je potrebna svježa krv. Kemijanje sa kapetanima stalo je 2004. kada je Niko Kovač preuzeo ulogu lidera na terenu, prebacivši se na mjesto po kojem je poznat danas svima nama, zadnji vezni. Njegovo šefovanje trajalo je do kraja karijere, znači do kraja Eura 2008. Bio je desna ruka Slavena Bilića te najveća podrška mladima, prije svega Modriću u sredini, ali tu su bili još ni Kranjčar, Dudu, Ćorluka, Rakitić, te uz asistenciju Pletikose, Šimića,Šimunića i brata također to je bila neka jako izbalasnirana, spoj mladosti i iskustva. 

Mnogi kažu kako je ta 2008. bila prijelomnica naše reprezentacije. Znamo svi što se tada dogodilo, te je tada počeo svojevrsni naš pad. Iako su godinu za godinu naše tada mlade nade jačale, te danas izrasli u zvijezde, mi nikako nismo mogli naći pravog lidera ekipe.Kapetan Srna je zasluženo tu gdje je, godinama je legende Šahtara, kluba koji nešto vrijedi u Europi. Igrač koji je dugo u reprezentaciji, istina imao je neke svoje mušice, ali često je momčad vodio kapetanski kako treba.

Da to ne bude tako idealno sve, u Dariju ekipa nikada nije dobila onog istinskog lidera kojeg doslovno svaka ekipa treba. Biti ću malo slobodniji i reći kako pravog kapetana ne čini simuliranje, česte svađe sa sudcima, nekolegijanost(prekidi), te izlijevi bijesa, a to nažalost smo vidjeli sve kod Srne, ali da stanem u obranu istog, što je stariji, sve se više smirio, ali kao igrač nije dovoljno sazrio da stane uz bok jednog Zvone Bobana, ili Nike Kovača.
Kada kada smo na kraju jednog puta, polako se trebaju prikazivati neke nove opcije, a kada se nešto mjenja, treba se mjenjati od vrha, ili barem koliko se može promjeniti obzirom na stanje u našem nogometu. Da vidimo tko treba voditi ovu momčad: Šimunić je prošlost, Pletikosa na izlaznim vratima, Čorluka sa svojim stilom života mislim da ne bi previše napravio kao kapetan. Modrić i Mandžukić su prave zvijezde nogometa, ali to su igrači koji su u svojim klubovima jedan dio slagalice, igrači zadatka, uloga/rola, kako god želite to protumačiti. Ja u njima nisam vidio neku karizmu kao što recimo ima Robben, Buffon, Karagunis, za koje vidiš da su prvi u svemu. Namjerno sam izostavio jedno ime, to je Ivan Rakitić.

Kapetan Seville, budući član Barcelone, najbolji igrač Europske lige te igrač iz najbolje ekipe Primere. Tko pobliže prati nogomet, Primeru, te Sevillu, mogli su vidjeti odlike pravog vođe. Respekt prije svega prema treneru, suigračima, sudcima, protivnicima, te u konačnici sa navijačima. Toliko je malo trebalo da postane miljenik navijača iako je došao iz Njemačke te nije znao puno o spanjolskom nogometu. Prvi će stati u obranu sugirača, popričati sa sudcem, biti prvi na mjesto događanja, te prvi pozdraviti navijače. Gospodin i pravi lider na terenu.

E sada, kakva je njegova povijest u reprezentaciji. Kao mladi igrač dobio je sedmicu, te je već dugo godina član reprezentacije, igrajući što god treba, bez ikakvog pitanja, sugestije, žalbe. Prvo kao lijevi vezni, pa desni, pa kod Štimca krilo, pa sada zadnji vezni, sve što treba za ekipu. Tako malo poštovanja nije zaslužio. Da ne govorim kako kod prekida, iako je napravio ove godine 17 asistencija, većinom iz ubačaja, slobodnjacima ne smije prići, a kornere izvodi samo sa jedne strane. Oke, nemam ništa protiv hijerarhije u ekipi, ali ponekad imam osjećaj da misli što mu je ovo sve trebalo. U Švicarskoj bio bi Bog, ovdje je vodonoša nekom Sammiru, rezervi Getafea, ili Pranjiću, najvećem antitaletu u ekipi, ali prvi njegovom izboru presudila je ljubav prema domovini i dresu kojeg donosi, što tako malo vidimo, a izbornici svi redom kako malo koriste Ivana u onome u čemu je najbolji, na poziciji gdje i se i sam dokazao i zaslužio transfer u Barcelonu.

Za kraj, tekst ću dovršiti kako sam i počeo: Zvone Boban-praznina-Niko Kovač-praznina- Ivan Rakitić