Osvrt na polusezonu

Kaže Rejić da su bijeli IZDUŠILI!!!


Zdravko Reić: 'Bijeli' izdušili na kraju polusezone

Ružan, baš mizeran je finiš Hajduka u jesenskoj sezoni. Prosudite sami, od 2. studenoga do 18. prosinca na šest prvenstvenih utakmica “bijeli” su osvojili, od 18 mogućih, samo osam bodova, uz to su glatko eliminirani u kupu.

Dakle: jedina jedna pobjeda protiv Istre u Splitu (2:0), onda pet neodlučenih protiv Slaven Belupa (3:3), Dinama (2:2) i Zadra (1:1) u gostima, te s Osijekom (1:1) i Rijekom (2:2) u Splitu, pa uz to i eliminacija iz kupa, u četvrtfinalu protiv Dinama (0:5,1:2). Dojam je da je Hajduk izdušio, druge nema…

“Bijeli” nemaju širinu igračkog kadra, kao Dinamo ili Rijeka, a situacija je još teža s obzirom na to da se događaju ozljede, i to u nizu. Stoga se gubi standardnost, dolazi do improvizacija, pretjeranih rošada, što automatski ima za posljedicu i nesnalaženja igrača, gubitak samopouzdanja.

Trener Hajduka Igor Tudor je pred novinarima izašao sa svojom ocjenom, vrlo je zadovoljan, pa je tu svoju procjenu, među ostalim, temeljio na prognozama na početku sezone, jer “nitko nije očekivao Hajduka na drugom mjestu“. Točno je, od Tudora i ove momčadi, kao i prošle sezone od Miše Krstičevića i onog sastava, maksimum nada navijača bilo je to drugo mjesto.

Pa i uprava na startu u sezonu nije postavljala imperativ borbe za naslov prvaka premda se predsjednik Hajduka Marin Brbić hrabrio poslije 2:2 u Zagrebu kako “nastavljamo borbu za naslov prvaka“.

Otkako su u Hajduku pokrenuli totalni zaokret u poslovanju kluba, odnosno, otkako su milošću gradskih vijećnika “bijeli“ izbjegli predstečajni status, kao imperativ je postavljena financijska konsolidacija, što je značilo da je sportski rezultat u drugom planu.

Dakle, vodeća razmišljanja s obzirom na to da “novca nema niti će ga biti“ svodila su se na borbu za opstanak na životu, pa makar “nekoliko prvenstava bili i sedmi“. Međutim, u tim nastojanjima, što se tiče sportskih ambicija, nije se izdržalo, u jednom razdoblju niknula je nada da će se Hajduk moći ravnopravno nositi s Dinamom…

Bilanca Tudorove momčadi protiv najjačih je impresivna, u dvobojima s rivalima za visoki plasman bez poraza, uz po četiri pobjede (dvije nad Lokomotivom, te nad Splitom i Dinamom) i neriješena rezultata (dva s Rijekom, te sa Splitom i Dinamom). I to je ono što mora hrabriti “bijele”, jer je evidentno da su bodove prosipali protiv autsajdera.

Osnovno je pitanje što će biti na proljeće, odnosno u daljnjoj budućnosti, to jest hoće li se Hajduk ikako moći uključiti u ravnopravno nadmetanje za naslov prvaka. Teško je u takav razvoj vjerovati, pa i nadati se... Naime, svi će se osim “bijelih“ pojačavati, Tudorov korpus će vjerojatno izgubiti dva, možda i tri standardna igrača.

Naravno, trener je uvjeren da će njegova momčad igrati sve bolje, Tudor se diči činjenicom da iz utakmice u utakmicu Hajduk ima dominaciju u posjedu lopte, što znači da teži kontroli igre i nadigravanju. Tudorova orijentacija je maksimalna, ona odgovara zahtjevima većine navijača koji priznaju aktualne probleme, ali koji ne prihvaćaju ideju o Hajduku kao prvom pratitelju Dinama. Biti drugi ili pri vrhu znači nešto, a to je plasman u Europu.

Od takve Europe slaba korist, točnije upitno je hoće li UEFA dozvoliti Hajduku sudjelovanje u kvalifikacijama za Euroligu s obzirom na ponašanje navijača. Valjda će Torcidi, ali i drugim navijačima, napokon postati jasno da proustaškim skandiranjima, makar ona bila povremena, iz nekog inata, pa čak i zajebancije, nanose štetu Hajduku i hrvatskom nogometu, sportu, društvu uopće.

Prozivanje HNS-a kao krivca za stanje u našem nogometu donekle se može shvatiti, uz uvjet da navijači bitno isprave svoje ponašanje (pirotehnika, neprilična skandiranja).

Koliko bi efikasnija bila borba navijača za ravnopravniji odnos prema klubovima, pa i nastojanja za bolji tretman gledatelja, kao i za pošteniju distribuciju utakmica reprezentacije, uopće nije potrebno dokazivati. Međutim, poslije svega što se događa navijačkim obiteljima ispada da su bitni jedino i isključivo oni, njihova važnost, to da svi shvate kako se utakmice igraju ekskluzivno za njih.

Lijepo je, premda izgleda i neprirodno, da su navijači sklopili primirja, ali ono objektivno što je uopće briga Torcidu za muke dijela navijača Dinama, to da žele Zdravka Mamića otjerati iz “svoje svetinje”. Držim da je navijačima Hajduka svetinja njihov klub, da isključivo trebaju podržavati “bijele”. I treba ljubiteljima Hajduka odati priznanje za njihovu odanost, to u kolikom broju dolaze na utakmice i ustrajno navijaju, što izaziva zavist kod mnogih. Jednostavno, najjača karika “bijelih” baš su navijači.

Sva ta sizifovska nastojanja za samoodržanjem splitskog kluba ipak imaju granica. I oni koji vode klub moraju shvatiti da bez novih, doslovnih masovnih ulaganja, nema prosperiteta. Sva pituravanja Nadzornog odbora oko stabilnosti kluba providna su, pa kako je god uprava uspjela donekle sredite račune, kontrolirati izdatke, jasno je da se nalaze u ćorsokaku. Dvojbi nema, ovaj Hajduk ne može naprijed isključivo na pogon navijačke armije.

Kad Nikola Koceić Bilan, jedan od glavnih u Nadzornom odboru Hajduka, tumači kako „rezultat prve momčadi dolazi zbog posloženosti kluba na svim nivoima“, onda je evidentno samozadovoljstvo rukovodstva. Ta njihova fatamorgana zapravo je kočnica, jer je Hajduk i prošle sezone, kao i ove, postigao – ajmo kazati – zadovoljavajuće rezultate samo na račun autoriteta i znanja trenera, točnije na osnovi fanatične vjere prvotimaca u stručnjake, odnosno želji da makar borbenošću uzvrate navijačima na njihovoj podršci.

Kad se analiziraju igre Hajduka, odnosno doprinos igrača jesenske sezone, bez obzira na prosjek ocjena, onda je najbolji Mario Maloča (u tandemu s Goranom Milovićem). A Maloča je prvi na listi prodaje. Njegova uloga u održanju “bijelih“ na ovoj razini je ključna, svi drugi suviše osciliraju. Kod nekih je ta promjenjivost i normalna s obzirom na mladost.

Sigurno je da su ti mladići, u prvom redu Mario Pašalić, pa i Marko Bencun, baš talentirani i da vrijeme radi za njih i Hajduka. No, događalo se da su pojedinci prebrzo uzletjeli, odnosno da su njihove mogućnosti pretjerano interpretirane. Primjer je Tomislav Kiš, koji se s vremenom, velikim strpljenjem trenera i ustrajnošću igrača, može razviti u golgetera. Ili slučaj s Tončijem Mujanom, baš darovitim napadačem, kojeg se čas forsira, čas vraća u juniorsku bazu.

Tudorova beskompromisnost u zahtjevima, to da bez bilo kakvih kalkulacija u prvi plan stavlja momčad, jedini je pravi put, ali u nekim situacijama i on bi trebao pokazati više razumijevanja za mlade igrače.

Poslije kraha na europskoj sceni, jer to da su se provukli protiv Turnova, pa eliminirani od Bile, ne može se procijeniti nego kao debakl, Hajduk je angažirao dvojicu igrača Giorgija Iluridzea i Harisa Bukvu, koji su dobili tretman pojačanja, a u biti su – pokazale su njihove igre – ipak samo prinove. Može se prihvatiti da toj dvojici treba vremena, samo klasni igrači brzo se ambijentiraju, možda će na proljeće izgledati bolje.

I da zaključim: koliko god se Tudor trudio, pa i uspijevao poboljšati igru svoje momčadi, činjenica je da neće ugroziti supremaciju Dinama. Sigurno je da bi se to i moglo dogoditi kad bi ova momčad ostala na okupu, barem dvije sezone.

Kao što je sigurno da se to neće dogoditi bez pravih pojačanja. Posebno u napadu, premda je Hajduk po efikasnosti vodeći (35 golova, koliko Dinamo i Rijeka s utakmicom manje). Ali kako do pravoga golgetera (Pašalić je najbolji strijelac “bijelih“ sa šest golova) kad Hajduk nije u stanju vratiti Antu Vukušića u zamjenu za dug Pescare od pola milijuna eura?

Kako god okrenuli, bez svježeg kapitala, znači bez novih ulaganja, nema napretka.
ZDRAVKO REIĆ,

Ja i dalje stojim pri svome. Trening i utakmica su 2 različite stvari. Po Tudorovim izjavama, Maglica je kombinacija Gerd Mullera i Garinche na treninzima,a na utakmicama je teška katastrofa (bar po meni),a igra je 95% vrimena šta je moga.

Reka san već,šta god mislili o Kišu(ja,ti,mi,vi,oni), činjenica je da on NIJE dobija priliku u Hajduku.
Ako je bija premlad(sada nije), zašto nije ostaonda u juniorima još 1 godinu,ili zašto nije iša na posudbu?
Samo je grija klupu i u najboljem slučaju dobiva garbage time. S time su svi na gubitku,i igrač i Hajduk.
Trenutna situacija mi je nelogična i glupa, svojedobno najbolji junior je na izlazu iz kluba (nemojte mi sada spominjati Sačere i slične).

Mali Kramarić nije moga igrat u Dinama jer se zna ko je mora igrat, sada zabija u Rijeci.

Sutra da Kiš ode u npr. Rijeku i zabije Hajduku,ja bi taj gol slavija, pa sad misli o meni šta god oćeš.

Nemoj se fantome ljutit, ali ovo je glupost. Kome triba pokazat je li ili nije za Hajduk? Meni, tebi?

Moguće da će falit ako ga puste, tj. ne bi me začudilo, ali ja mislim da je Tudor na čisto oko Kiša. Bija je i Mišo na čisto oko Kiša i ono. Donili su odluke da in on nije potriban i odgovarat će za to, ali mislim da su uvjereni u svoju odluku u ovon trenutku. Ku'iš ne? :)

A ko ga pljuje?

I nadam se da će neko objasnit zašto Tudor uporno traži napadača, a svi kao fol znaju da se gura Maglica, on igra jer mora i ostale priče. Nema logike da ga jebeš.

1. A koliko ih ima tahvih kad govoriš u množini?

2. Ne znam što ti Kiš ima radit u društvu trojice najboljih igrača?

3. Meni je još žešće kad stručnjaci na temelju 20 minuta zaključe da je Kiš novi Bajdo.

4. Nego, ako se gura Maglica zašto Tudor već pola godine traži da mu se dovede napadač?

5. Ne opravdavam Maglicu jer je neosporno da to nije kalibar za Hajduk.

Otvorio je Tudor vrata mlađima, standardizirao Kouassija i Sušića, profilirao momčad u prepoznatljivu ekipu.

Kakva je ovo glupost?

Hajduk na kraju jeseni: Tudor je profilirao momčad i donio rezultat iznad očekivanja!

 

Pljeskom su navijači ispratili hajdukovce na odmor. Od jučer je Poljud utonuo u zimski san, a od danas se zaključavaju vrata splitskog “hrama nogometa”. Kolektivni godišnji odmor trajat će do kraja kalendarske godine, premda za Hajdukovu Upravu i stručni stožer nema istinskog opuštanja. Možda poneki dan, ali prvenstvo počinje za 45 dana, pripreme su već vrlo blizu i jednostavno nema vremena za dug odmor i bijeg od svakodnevnice.

Što su Bijeli napravili ove jeseni, redovna je tema nakon zadnje utakmice . Hajduk je porazom od Dinama očekivano ispao od Kupa. Očekivano nakon maksimirske petice, jer vjera u čudo bila je više nego prazna priča sanjarskog duha. Hajduk je u ovom trenutku slabiji od Dinama i veća je enigma kako su se Bijeli nosili s Dinamom u tri početna susreta ove sezone negoli je to pitanje kako su eliminirani u dva kup-ogleda s Modrima. Međutim, ako se izuzme Dinamo i njegova još jednom potvrđena dominantna uloga u hrvatskome nogometu, Hajduk je dokazao da je bio i ostao momčad za vrh ljestvice. Bez obzira na to što je Tudor, kao i njegov prethodnik Krstičević, krenuo u sezonu s novom i nadasve mladom, neiskusnom momčadi. Ali rezultat i doseg tih novih igrača najbolje je što se Hajduku dogodilo ove jeseni.

Drugi ili treći na ljestvici, razlika je koja vrlo malo znači ukoliko momčad izbaci dva prava igrača.

- Afirmirati mlade igrače, to je prva zadaća trenera Tudora - često naglašava Branka Ramljak, predsjednica Nadzornog odbora.

SJAJNA PRODUKCIJA

Slušali smo istu poruku i proteklih godina, nije se ništa promijenilo u Hajdukovu cilju. Jedino se imena mijenjaju. Ove jeseni promovirali su se Kalinić, Pašalić, Bencun, Bradarić i Mikanović - to je pet igrača koji su dosad imali status onih “što kucaju na vrata prve momčadi”. Ali sada su ih širom otvorili. To je Tudorov najveći plus, veći od rezultata. Hajduk je u neugodnoj financijskoj situaciji, pa je produkcija igrača iz vlastitog pogona primarni zadatak. Petoricu je Tudor promovirao, premda se za Kalinića i Bencuna znalo i ranije. Dobivali su skromnu minutažu, a kod Tudora su postali glavni igrači. Postali su nositelji. Kalinić, Pašalić i Bencun su u prvom redu. Tri igrača na kojima Hajduk zaista može zaraditi dobar novac. Jer Kalinić je od pričuve na Poljudu stigao do statusa reprezentativca Hrvatske, Pašalić je prvi strijelac Hajduka sa 18 godina, a Bencun igrač koji plijeni pozornost smislom za nogomet i nadasve učinkom. Lagani i hitri dribler zasjenio je pojačanja Iluridzea i Bukvu, golgeterski učinak bolji mu je od Magličina, premda je imao više ozljeda nego osječki napadač kojeg zdravlje također nije najbolje služilo. Četvrti iz skupine onih koji su napravili golem napredak jest Filip Bradarić. Sa 13 nastupa izborio se za mjesto u momčadi ispred iskusnijeg Anđelkovića, postao je standardni prvotimac i što je još zanimljivije, egzekutor udaraca s bijele točke. Igrač koji još mora puno učiti, ali perspektivu u ulozi zadnjeg veznog nesporno posjeduje. Kao što i Mikanović ima potencijal na desnom beku, ali nema kontinuitet utakmica na visokom nivou. Bljesnuo je na startu sezone i onda se ugasio. Ali potencijal ostaje. Kao i činjenica da je Tudor na površinu izbacio pet novih igrača, te pokazao Malokua. Otvorio je Tudor vrata mlađima, standardizirao Kouassija i Sušića, profilirao momčad u prepoznatljivu ekipu. Za proljeće ima čvrst temelj, bez obzira hoće li netko napustiti Poljud.

To je drugi najveći plus današnje momčadi Bijelih. Momčadski duh bez pojedinačne zvijezde o kojoj ovisi ekipa. Hrvatski reprezentativac je Kalinić, u najboljoj BiH vrsti je Vršajević, ali momčad nema zvijezde. Ponekad bi bilo dobro da ima lidera, iskusnijeg i starijeg igrača koji može razbuditi ekipu, međutim jasno je da aktualna ekipa živi na temelju ravnopravnosti u svlačionici. Jeftina momčad, ekipa složena od vlastitih juniora, povratnika s posudbe i ponekog igrača sa strane koji bi trebao ponijeti status pojačanja. Ali i o tome će biti govora.

Teško s mladima

Zbog stvaranja momčadi i profiliranja mlađih igrača u status prvotimaca rezultat je tek na trećem mjestu. Kažemo “tek”, jer jasno je da se ne može ganjati rezultat s momčadi u kojoj glavni igrači imaju 18-19 godina kao Pašalić i Kouassi. Hajduk je ostao u utrci za europska mjesta, u nekoj teoriji mogao bi se uhvatiti u koštac s Dinamom glede pitanja šampionske utrke, ali to je ipak samo teorija. Zašto je rezultat iznad očekivanja, u ocjeni, rekli bismo, čvrsta četvorka? Zato što je Hajduk na startu sezone proglašavan konkurentom za četvrto mjesto zajedno s Lokomotivom. Dinamo, Split i Rijeka imali su povlaštene pozicije u predviđanjima stručnjaka. Međutim, Tudor je izvukao maksimum iz ove momčadi uspjevši doći do rezultata koji je visoko nadišao prognoze. Hajduk je dva listopadska tjedna bio prvoplasirana momčad lige. Hajduk u kojem glavni igrači poput Kalinića, Kouassija, Pašalića i Bencuna igraju prvu pravu prvoligašku sezonu. Zar je netko mogao očekivati da će takav Hajduk biti u uskoj borbi za prvo mjesto? Jasno je da nije, i zato Tudoru treba čestitati. I Tudoru i momčadi za rezultat u ligaškom nadmetanju. Blizu Dinama, stalno ispred Rijeke, Lokomotive i Splita. I onda neka netko kaže da nemaju dobre temelje za proljeće.

Izbalansirana ekipa

Momčad je toliko izbalansirana da će ostati kompaktna čak i ako ode poneki igrač. Kouassijev odlazak mogao bi biti problem, jer Hajduk nema tu dimenziju brzine koju posjeduje 19-godišnji Bjelokošćanin. Ali za proljeće će u konkurenciji biti Caktaš, Andrijašević, Maglica i svi ostali koji su bili ozlijeđeni. Ima Hajduk razloga za optimizam nakon završene jeseni. Bilo je grešaka, bilo je slabijih izdanja, ali bilo je i puno radosti. Nije izgledalo dobro na početku, ali kada se danas pogleda sve što su Bijeli prošli tijekom jeseni, onda je jasno da je Tudor izvukao maksimum. Može se i strategu Bijelih pronaći zamjerki, nije Tudor bezgrešan, ali pogledajte s kakvom je momčadi krenuo u sezonu i gdje je stigao. Kako mu onda ne čestitati na kraju!?