Junaci koji su uništili najviše neprijateljskih tenkova

Pukovnik Marko Babić, ujedno zapovjednik Trpinjske ceste, s još petnaestak prijatelja iz ulice, nakon pogibije dvanaest redarstvenika u Borovu Selu, stavlja se raspolaganje tadašnjem zapovjedniku, danas general-bojniku Blagi Zadri i Tomislavu Merčepu. Išli su u akcije, gdje god je trebalo. Babić kaže kako su u početku zapravo bili prvi neformalni interventni vod. Krajem svibnja 1991. godine, Blago Zadro ga postavlja za zapovjednika Trpinjske ceste. Osnivaju se krizni stožeri po mjesnim zajednicama.

Nismo mislili da bi moglo doći do rata
- Tada nisu bile vojne formacije, niti smo bili vojno obučeni. S obzirom da su to bili počeci, nismo niti razmišljali da bi do rata moglo doći jer smo smatrali da to Europa neće dopustiti, te da će sve završiti na nekim «čarkama» - prisjeća se Babić.
Nakon Borova Sela, priča zapovjednik Trpinjske ceste, srpske paravojne postrojbe iz svojih uporišta (srpskih sela, o.p.) su ih povremeno počeli granatirati minobacačima, topništvom.
- U početku je to bilo svaki drugi, treći dan, a kasnije svakodnevno, pa čak i nekoliko puta dnevno, naročito u drugoj polovini lipnja. Također su se četnici iz sela Borovo počeli uvlačiti u grad, u Novu Banijsku, Ličku, Kozaračku. Eskalacija nasilja nije bilo samo granatiranje, već su četnici počeli napadati i pješačkim naoružanjem, snajperima i mitraljezima, i noću i danju, a posebice su noću pucali po kućama te se hrvatsko stanovništvo počelo iseljavati – kaže on.

Prva oslobodilačka akcija
Prva veća akcija bila je 4. srpnja 1991. godine, po Babićevim riječima, to je prva oslobodilačka akcija u Domovinskom ratu koja je imala za cilj osloboditi samo jedan kvart u gradu Vukovaru. On osobno nije sudjelovao u toj akciji i ona se odvijala pod vodstvom Blage Zadre i Miljenka Filipovića, današnjeg generala Hrvatske vojske koji se nalazio sa skupinom svojih vojnika na Opatovcu sa zadaćom da obučava mlade koji su se prijavili u Zbor narodne garde. Akcija je u potpunosti uspjela. Govori se da je neprijatelj imao na desetke gubitaka dok su naši imali samo jednog poginulog.
- To je bila naša prva pobjeda u Vukovaru - kaže Babić. Nakon toga su pojačana granatiranja i u to vrijeme branitelji su dobili prvi minobacač prema kojem je u strojari izrađeno još nekoliko koji su bili bez nišanskih sprava. Prva granata koja je ispaljena s naše strane s pozicije mjesne zajednice Alozije Stepinac promašila je cilj po pravcu kilometar, a po daljini dva kilometra i pogodila dalekovod koji spaja pet srpskih sela, Pačetin, Bobotu, Veru, Trpinju i Lipovaču u kojima je nestalo električne energije. Naravno da je u tim selima zavladala panika. Počela je priča da su došle specijalne ustaške postrojbe, iako je to bila puka slučajnost. I poslije su se događale takve slučajnosti koje nisu imale logično objašnjenje.

Smjena Merčepa
U kolovozu dolazi zapovijed iz Zagreba o smjeni Tomislava Merčepa i tada je počeo svatko vući na svoju stranu, jer su ostali bez zapovjednika. Od Zagreba su branitelji tražili da pošalju stručne osobe koje će znati organizirati i voditi branitelje Vukovara koji su cijeli kolovoz bili bez zapovjednika. Neprijatelj je pojačao napade, a 24. kolovoza napali su ih i avionima. Bila su to tri super Galeba G-4, koji su granatirali silos na Đergaju. Tada su upravo s tog silosa oborena dva neprijateljska aviona, dok se treći zadimio i uspio otići put Beograda. Od tada su viđali samo MIG-ove.

Tenkovi na Trpinjskoj cesti
Već 25. kolovoza iz vukovarske vojarne poslali su kolonu tenkova na Trpinjsku cestu. Iako su branitelji na ulazu na Trpinjsku cestu postavili vagon, neprijatelj ga je uspio probiti i proći. Tada je počela borba u kojoj je poginuo Božo Bjonda, specijalac iz Lučkog, koji je u Vukovar došao s pokojnim Robertom Zadrom. I taj je napad uspješno odbijen, a u povratku do vojarne jedan je tenk ostao na vukovarskoj obilaznici s izlikom da je u kvaru. To je, naime, bila samo farsa, jer su time presjekli komunikaciju braniteljima. Već sutradan je uslijedio prvi pješačko-tenkovski napad na Vukovar. Bio je to prvi pokušaj zauzimanja Grada. Iz smjera Trpinje i Lipovače četnici su uz pomoć JNA, tenkova i transportera pokušali zauzeti Borovo naselje i ući u središte grada. Borbe su trajale cijeli dan i tada je poginuo Vinko Budimir-Slon i još nekoliko branitelja. To su bili i prvi bliski susreti s tenkovima, a prvi je tenk zaustavila ručna bomba koju je bacio Zoran Sablić. Nakon toga bilo je «primirje» sve do početka rujna 1991. Tada dolaze veliki i mali Jastreb.

Proboj
Na Trpinjskoj cesti je neprijatelj dnevno napadao i po tri puta u pet dana i nisu uspjeli proći. To je bio drugi žestoki napad na grad Vukovar. Treći je napad uslijedio 2. listopada 1991. s ciljem da Vukovar stave u potpuno okruženje što su i uspjeli. Četvrti napad je uslijedio 16. listopada kada je poginuo Blago Zadro i neprijatelj je tada promijenio taktiku. Išli su na nasilni prijelaz preko rijeke Vuke kod Bobotskog kanala sa zadaćom da Vukovar podijele na dva dijela. Imali su uspjeha dok se branitelji nisu reorganizirali i kada su ih odbili u kontranapadima i nanijeli neprijatelju goleme gubitke. Bila je to kulminacija bitke. Branitelji su kroz četiri ofenzive imali već puno poginulih i ranjenih. Najmanje je bio oko 1.000 ranjenih branitelja i oko 200 poginulih. Nije više bilo niti streljiva, a i nedostajalo je ljudstva. Posljednja, peta ofenziva počela je 3. studenog 1991. kada Srbi poučeni iskustvom odnosno neuspjehom kojeg su doživjeli kreću korak po korak na svim crtama obrane. Bio je to pakleni studeni u kojem Babić sa nekolicinom branitelja 13. studenog odlazi u proboj s nekoliko svojih suboraca da bi doveo svježe snage. Međutim, kako i nije bilo previše sluha za njihove vapaje nakon sastanka s pokojnim predsjednikom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom u Zagrebu, nakon povratka u Vinkovce pokušava doći do Vukovara, ali uzalud. Sve je već bilo gotovo.
Piše Jasenka Vrdoljak