Novi Tudor

Milić za Max!: Gode usporedbe s Ćorlukom, ali ja kopiram Piquea

- Na poziciji stopera sam najviše igrao, tu sam najsigurniji i osjećam se najbolje. Naravno da mi gode usporedbe s igračima poput Tudora ili Ćorluke

Piše: Tomislav Gabelić/24 sata za Max!

U skupinu mladih i talentiranih igrača Hajduka spada i Antonio Milić (18), o kome se govori najmanje, no trener Mišo Krstičević je uoči zimske stanke baš njega gurnuo u prvi plan.

- O Miliću se priča najmanje, no on je uz Radoševića perjanica ne samo Hajduka, nego i hrvatskog nogometa. On je po kapacitetima već sada vrhunski igrač, od kojeg očekujem i puno više – kazao je trener Hajduka.

Antonio Milić je prošle jeseni odigrao 21 utakmicu u dresu Hajduka i postigao četiri gola. Sezonu je započeo nešto kasnije od ostalih zbog ozljede, no kad se ustalio u momčadi, postao je nezamjenjiv. Tijekom jesenskog dijela sezone propustio je svega dva susreta, a nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji, već na stoperu.

- Standardan par stopera čine stariji i iskusniji Maloča i Milović, pa Milić silom prilika igra u veznom redu. No čim se ukaže prigoda, Milića ćemo vratiti na mjesto stopera jer tu može davati najviše – kazao je Krstičević o svom ljubimcu.

Milić je prototip modernog stopera, poput Tudora ili Ćorluke. Stopera koji može dobro igrati i u polju te u prekidima zabija i golove.

Blizanka Karla nosila mu ručak

- Na poziciji stopera sam najviše igrao, tu sam najsigurniji i osjećam se najbolje. Naravno da mi gode usporedbe s igračima poput Tudora ili Ćorluke, koji su vrhunski igrači, no meni je po stilu ipak draži Gerard Pique. Nemam idola, ali on je tip igrača kakav bih i ja volio biti, stoper koji zna iznijeti loptu, igrati, a često i zabija golove.

Krstičević je Milića najviše koristio na mjestu zadnjeg veznog, gdje je igrao u paru s Radoševićem.

- Mnogi su sumnjali u mogućnost da dva tako mlada zadnja vezna igrača igraju zajedno, no na koncu smo svima pokazali da možemo. Što je sezona više odmicala i što smo više iskustva skupljali, bilo je sve bolje. Josip je jako dobar igrač, bilo je lako igrati s njim.

Prošle godine u ovo vrijeme, Antoniju je tijekom jutarnjeg treninga u Solinu pozlilo. Pretrpio je epileptički napad te je hitno prevezen na pedijatrijsku neurologiju KBC-a Split. Nimalo ugodna scena uplašila je njegove suigrače, koji su ostali skamenjeni kad su ga vidjeli kako se grči na travi. U pomoć su priskočili pričuvni golman Hajduka Dante Stipica i trener golmana Solina Nediljko Vrdoljak – Zenga, koji se zatekao na terenu. Okrenuli su ga na bok te mu nakon nekoliko neuspješnih pokušaja uspjeli otvoriti čeljust koja se grčila i izvaditi jezik iz dušnika. Prilikom pružanja pomoći, Stipicu i Vrdoljaka Milić je jako izgrizao po šakama i prstima.

- Iskreno, sve što znam o tome, znam iz priča. Probudio sam se u bolnici i nisam znao zašto su me doveli niti sam se ičega sjećao. Nisam osjećao nikakve tegobe, osjećao sam se normalno, kao potpuno zdrav čovjek, a ni dan danas ne znam zašto mi se to dogodilo. Ne znaju ni liječnici. Vjerojatno mi je toga jutra pao imunitet, bio sam iscrpljen i sve se skupilo.

Nakon izlaska iz bolnice Antonio je posjetio svog “spasitelja”.

- Otišao sam u Solin, poklonio mu svoj dres i zahvalio mu što me spasio. Svaka mu čast, bio je priseban, tko zna što bi bilo da nije bilo njega.

Tih dana u obitelji Milić vladalo je pravo opsadno stanje.

- Svi su brinuli što se događa, najviše majka Marija i sestre, Jakica te pogotovo moja blizanka Karla, koja me svakoga dana posjećivala, donosila ručak, jer baš i ne volim bolničku hranu.

Iako Antonio nije osjećao nikakve posljedice epileptičkog napada, u Hajduku nisu žurili s njegovim povratkom na teren. Na proljeće nije odigrao ni jednu utakmicu.

- Bio sam strpljiv, trenirao sam i čekao priliku. Znao sam da je sa zdravljem sve u redu i da će prilika doći. I ovoga ljeta sam je dočekao. Trener Krstičević ukazao mi je povjerenje. Na početku priprema nije mi bilo lako, hvatao sam zrak, disao na škrge, no brzo sam se vratio u život.

Krstičević je Miliću dao priliku, a ovaj ju je zgrabio i nije je ispuštao do kraja polusezone.

- Bilo me malo strah na početku da mi ne propadne polusezona na klupi, no na koncu je sve ispalo i iznad mojih očekivanja. Prezadovoljan sam i povjerenjem koje mi je ukazao trener, i minutažom, i onim što smo svi zajedno prikazali. Vjerujem da na proljeće možemo još i bolje, da možemo zadržati drugo mjesto i osvojiti Kup.

Neću dalje od srednje tehničke

Iako se mnogi žale na naporne treninge i nedostatak svježine, za iscrpljujuće treninge Miše Krstičevića Antonio ima opravdanje.

- Navikao sam na njegov rad u juniorima, gdje je bilo isto. Onaj tko prođe pripreme na taj način, cijela će mu sezona biti lagana i bez problema može odigrati svaku utakmicu, od prve do posljednje minute.

Financijska kriza koja trese Hajduk uvjetovat će i prodaju igrača u zimskom prijelaznom roku. Iako Antonio o tome ne razmišlja, svjestan je da će jednoga dana i na njega doći red.

- Svakom igraču je cilj otići u inozemstvo i nešto zaraditi, a san je igrati u nekom klubu iz liga petice. Ja sam fan Arsenala, ali ne razbijam glavu time da bih mogao jednoga dana tamo i igrati. Još sam mlad.

Antonio je počeo u Kaštel Kambelovcu. Kao dječak od pet, šest godina igrao bi s ocem “na male branke”, kasnije ga je otac odveo u Hajduk.

- Prošao sam sve uzrasne kategorije. Prvi trener bio mi je Boris Marin. On mi je bio jako drag, kasnije su me trenirali i Mladen Jurić, Vinko Bego te najviše Hari Vukas. Svaki od trenera mi je dao nešto svoje, svaki od njih me stavljao na različite pozicije, tako da sam postao polivalentan igrač. To mi je jako pomoglo, baš kao i mali nogomet. Volio sam s prijateljima igrati mali nogomet, igrao sam i na dosta turnira, a često sam ih i osvajao.

Najviše zasluga za ovo što je danas postao ipak pripisuje ocu Branku.

- U oca imam najviše povjerenja. Najzaslužniji je za sve što sam postigao i ne znam gdje bih bio da nije bilo njega. Trenirao me od malih nogu, pomagao mi u razvoju, kako savjetom, tako i treninzima. Za sve što mi treba najprije se obratim njemu, a tu je i zastupnik Tonći Martić, koji brine o mojoj karijeri.

Krstičević je odredio odmor do 7. siječnja, a Antonio ga provodi aktivno.

- Dobro sam se odmorio kod kuće u Kaštel Kambelovcu, dosta sam bio s prijateljima, koje tijekom sezone rijetko viđam zbog brojnih obaveza, a stigao sam malo igrati i tenis i košarku.

Zbog nogometnih obaveza odustao je i od nastavka školovanja.

- Završio sam srednju tehničku, teško da ću nastaviti dalje. Nemam vremena za nešto ozbiljno i kad je već tako, uhvatit ću se ozbiljno nogometa.

Priča o Antoniju Miliću objavljena je u sportskom tjedniku Max!