Junaci koji su uništili najviše neprijateljskih tenkova

Pukovnik Marko Babić, ujedno zapovjednik Trpinjske ceste, s još petnaestak prijatelja iz ulice, nakon pogibije dvanaest redarstvenika u Borovu Selu, stavlja se raspolaganje tadašnjem zapovjedniku, danas general-bojniku Blagi Zadri i Tomislavu Merčepu. Išli su u akcije, gdje god je trebalo. Babić kaže kako su u početku zapravo bili prvi neformalni interventni vod. Krajem svibnja 1991. godine, Blago Zadro ga postavlja za zapovjednika Trpinjske ceste. Osnivaju se krizni stožeri po mjesnim zajednicama.

Nismo mislili da bi moglo doći do rata
- Tada nisu bile vojne formacije, niti smo bili vojno obučeni. S obzirom da su to bili počeci, nismo niti razmišljali da bi do rata moglo doći jer smo smatrali da to Europa neće dopustiti, te da će sve završiti na nekim «čarkama» - prisjeća se Babić.
Nakon Borova Sela, priča zapovjednik Trpinjske ceste, srpske paravojne postrojbe iz svojih uporišta (srpskih sela, o.p.) su ih povremeno počeli granatirati minobacačima, topništvom.
- U početku je to bilo svaki drugi, treći dan, a kasnije svakodnevno, pa čak i nekoliko puta dnevno, naročito u drugoj polovini lipnja. Također su se četnici iz sela Borovo počeli uvlačiti u grad, u Novu Banijsku, Ličku, Kozaračku. Eskalacija nasilja nije bilo samo granatiranje, već su četnici počeli napadati i pješačkim naoružanjem, snajperima i mitraljezima, i noću i danju, a posebice su noću pucali po kućama te se hrvatsko stanovništvo počelo iseljavati – kaže on.

Prva oslobodilačka akcija
Prva veća akcija bila je 4. srpnja 1991. godine, po Babićevim riječima, to je prva oslobodilačka akcija u Domovinskom ratu koja je imala za cilj osloboditi samo jedan kvart u gradu Vukovaru. On osobno nije sudjelovao u toj akciji i ona se odvijala pod vodstvom Blage Zadre i Miljenka Filipovića, današnjeg generala Hrvatske vojske koji se nalazio sa skupinom svojih vojnika na Opatovcu sa zadaćom da obučava mlade koji su se prijavili u Zbor narodne garde. Akcija je u potpunosti uspjela. Govori se da je neprijatelj imao na desetke gubitaka dok su naši imali samo jednog poginulog.
- To je bila naša prva pobjeda u Vukovaru - kaže Babić. Nakon toga su pojačana granatiranja i u to vrijeme branitelji su dobili prvi minobacač prema kojem je u strojari izrađeno još nekoliko koji su bili bez nišanskih sprava. Prva granata koja je ispaljena s naše strane s pozicije mjesne zajednice Alozije Stepinac promašila je cilj po pravcu kilometar, a po daljini dva kilometra i pogodila dalekovod koji spaja pet srpskih sela, Pačetin, Bobotu, Veru, Trpinju i Lipovaču u kojima je nestalo električne energije. Naravno da je u tim selima zavladala panika. Počela je priča da su došle specijalne ustaške postrojbe, iako je to bila puka slučajnost. I poslije su se događale takve slučajnosti koje nisu imale logično objašnjenje.

Smjena Merčepa
U kolovozu dolazi zapovijed iz Zagreba o smjeni Tomislava Merčepa i tada je počeo svatko vući na svoju stranu, jer su ostali bez zapovjednika. Od Zagreba su branitelji tražili da pošalju stručne osobe koje će znati organizirati i voditi branitelje Vukovara koji su cijeli kolovoz bili bez zapovjednika. Neprijatelj je pojačao napade, a 24. kolovoza napali su ih i avionima. Bila su to tri super Galeba G-4, koji su granatirali silos na Đergaju. Tada su upravo s tog silosa oborena dva neprijateljska aviona, dok se treći zadimio i uspio otići put Beograda. Od tada su viđali samo MIG-ove.

Tenkovi na Trpinjskoj cesti
Već 25. kolovoza iz vukovarske vojarne poslali su kolonu tenkova na Trpinjsku cestu. Iako su branitelji na ulazu na Trpinjsku cestu postavili vagon, neprijatelj ga je uspio probiti i proći. Tada je počela borba u kojoj je poginuo Božo Bjonda, specijalac iz Lučkog, koji je u Vukovar došao s pokojnim Robertom Zadrom. I taj je napad uspješno odbijen, a u povratku do vojarne jedan je tenk ostao na vukovarskoj obilaznici s izlikom da je u kvaru. To je, naime, bila samo farsa, jer su time presjekli komunikaciju braniteljima. Već sutradan je uslijedio prvi pješačko-tenkovski napad na Vukovar. Bio je to prvi pokušaj zauzimanja Grada. Iz smjera Trpinje i Lipovače četnici su uz pomoć JNA, tenkova i transportera pokušali zauzeti Borovo naselje i ući u središte grada. Borbe su trajale cijeli dan i tada je poginuo Vinko Budimir-Slon i još nekoliko branitelja. To su bili i prvi bliski susreti s tenkovima, a prvi je tenk zaustavila ručna bomba koju je bacio Zoran Sablić. Nakon toga bilo je «primirje» sve do početka rujna 1991. Tada dolaze veliki i mali Jastreb.

Proboj
Na Trpinjskoj cesti je neprijatelj dnevno napadao i po tri puta u pet dana i nisu uspjeli proći. To je bio drugi žestoki napad na grad Vukovar. Treći je napad uslijedio 2. listopada 1991. s ciljem da Vukovar stave u potpuno okruženje što su i uspjeli. Četvrti napad je uslijedio 16. listopada kada je poginuo Blago Zadro i neprijatelj je tada promijenio taktiku. Išli su na nasilni prijelaz preko rijeke Vuke kod Bobotskog kanala sa zadaćom da Vukovar podijele na dva dijela. Imali su uspjeha dok se branitelji nisu reorganizirali i kada su ih odbili u kontranapadima i nanijeli neprijatelju goleme gubitke. Bila je to kulminacija bitke. Branitelji su kroz četiri ofenzive imali već puno poginulih i ranjenih. Najmanje je bio oko 1.000 ranjenih branitelja i oko 200 poginulih. Nije više bilo niti streljiva, a i nedostajalo je ljudstva. Posljednja, peta ofenziva počela je 3. studenog 1991. kada Srbi poučeni iskustvom odnosno neuspjehom kojeg su doživjeli kreću korak po korak na svim crtama obrane. Bio je to pakleni studeni u kojem Babić sa nekolicinom branitelja 13. studenog odlazi u proboj s nekoliko svojih suboraca da bi doveo svježe snage. Međutim, kako i nije bilo previše sluha za njihove vapaje nakon sastanka s pokojnim predsjednikom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom u Zagrebu, nakon povratka u Vinkovce pokušava doći do Vukovara, ali uzalud. Sve je već bilo gotovo.
Piše Jasenka Vrdoljak

Poslije Vukovarske bitke mijenja se doktrina ratovanja

Prema riječima pukovnika Marka Babića, takozvana JNA za potrebe veliko srpske ideje i potrebe Miloševića imala je zadaću čuvati Srboslaviju, odnosno čuvati Jugoslaviju bez Slovenije. U to vrijeme 1990. i 1991. godine domicilni su se Srbi pobunili protiv Hrvatske i tada je takozvana JNA krenula put Hrvatske da uvede «red» u pobunjenu Republiku. U tu je svrhu, kaže Babić iz pravca Beograda preko 100.000 srpskih vojnika krenulo na Hrvatsku. Njihova je zadaća bila ući u Hrvatsku i krenuti Posavinom i Podravinom put Zagreba. Cilj im je bio da se, kad padne Vukovar, Vinkovci, Osijek, Đakovo, u Zagrebu stvori toliko velik broj izbjeglica da bi se pod pritiskom i uz pomoć tadašnjih Labradora i drugih tajnih službi napravila pobuna u Zagrebu i srušila legalno izabrana hrvatska vlast i instalirale neke projugoslavenski orijentirane osobe. Tu bi, pojašnjava Babić, ostala Jugoslavija okrnjena bez Slovenije, Hrvata više nikad ne bi bilo, podijelili bi nas na Slavoniju, Dalmaciju, Republiku Dubrovnik i druge ovisno o planovima kakve su oni imali. Njihov je rezervni plan bio Velika Srbija, a to je potez od Karlobaga, Karlovca, Virovitice, ali ni to im nije uspjelo. Tada im je ostao plan C, a to je dio gdje su se Srbi u Hrvatskoj pobunili i nešto malo zauzeli. Zašto im nije uspio plan A i B već su bili prisiljeni na plan C koji nije bio održiv? Upravo iz razloga što je ta sila vojske koja je krenula na Hrvatsku odmah na ulazu u Vukovaru zaustavljena. - Mi koji smo tu branili na čelu s Blagom Zadrom, nismo znali tko nas napada i kolika je to sila. Da smo znali, tko zna možda bismo i mi pobjegli kao i velika većina. Jednostavno nismo znali da je bilo na tisuće tenkova i transportera, preko 100.000 srpskih vojnika što regularnih, paravojnih, njihovi lokalni Srbi, Beli orlovi, Dušan silni, srpske garde, Arkanovci, Knindže, Šešeljevci i drugi – ističe Babić. Dakle, ta njihova sila prvo je došla na Vukovar, a plan za zauzimanje Vukovara im je bio jedan dan kako bi nastavili dalje. Tada se u Hrvatskoj gdje god su se pojavile tenkovske postrojbe i jake snage JNA, ljudi uglavnom nisu niti suprotstavljali jer su bili zadojeni pričom kako je to četvrta sila Europe i kako se tenkovima ne može ništa. I sam se sjećam kako su govorili da kad gađaš tenk i ako ga nisi odmah pogodio ili uništio moraš bježati jer te on u roku nekoliko sekundi nađe. Ja sam se povodio za tim i tijekom rata sam koristio ta saznanja za koja sada vidim da su pogrješna. Prvi put gdje im je pružen otpor je bio ovdje u Vukovaru. Oni su mislili da ćemo se razbježati. Međutim, tu je bio Blago Zadro i nekoliko momaka, od Žutih mravi, Pustinjskih štakora do Turbo voda sastavljenog od dječaka 18, 19 godina koji nisu znali niti što je četvrta sila u Europi, niti što je tenk niti ih je to zanimalo. Bili smo naoružani ručnim kumulativnim bombama, RB-ima, osama i razmišljali kako ih uništiti. Naša je taktika bila pustiti ih da dođu blizinu od 50 do 100 metara, nije se smjelo promašiti jer nismo imali puno municije. Čekali bismo ih i gađali jednog, drugog, desetog, pedesetog, stopedesetog i tada je to bio veliki šok za sve. Prvo za one u Beogradu, a onda i za naše u Zagrebu jer ni oni nisu vjerovali. A onda su međunarodni promatrači koji su sve to gledali prosljeđivali informacije. Slali su i liječnike bez granica da se uvjere kako je to Siniša Glavašević izvješćivao misleći da to nije istina. Možda odlazim malo naširoko, ali je istina da je i za Washington i Moskvu vukovarska bitka toliko važna da se poslije nje mijenjaju doktrine ratovanja istoka i zapada. Do tada je primjerice NATO imao strah od sile ruskih tenkova jer kad 60.000 ruskih tenkova krene na Europu, tko to može zaustaviti? Oni su utrošili desetke pa i stotine milijardi dolara u razvoj protuoklopnih sredstava koje su se nakon Vukovarske bitke pokazale da su bile nepotrebne, da se samo srcem i hrabrošću sve to može zaustaviti.
J. Vrdoljak