Bio jednom jedan student koji je sjedeći sa svojim kolegama došao na ideju o osnutku nogometne momčadi… Priče o začecima velikih klubova obično započinju takvom rečenicom, tako da ni u Juventusovom slučaju nije drugačije
Priča o najtrofejnijem talijanskom klubu Juventusu započinje davne 1897. kada je grupa studenata iz Torina došla na ideju o osnutku nogometnog kluba. Kao i svaki početak, i Juveov je bio težak. Godinama su 'kuburili' s novcima, no 1905. 'Stara dama' osvojila je prvo prvenstvo u svojoj prebogatoj povijesti.
 |
| Roberto Bettega | Nakon toga nogometni klub iz Torina nije bilježio zapaženije rezultate sve do 1923. kada je na predsjedničku fotelju zasjeo Edoardo Agnelli, sin osnivača Fiata. Dolaskom Agnellija počela je renesansa kluba za kojim je počeo ludovati sve veći broj nogometnih fanova. U to vrijeme za klub su igrale legende kao što su Munaerati, Bigatto i Grabbi, a u sezoni 1925-1926. Juventus je osvojio i drugi naslov prvaka Italije. No to je bio tek uvod u puno veće domete torinskog kluba.
 |
| Zbignew Boniek | Na čelu s trenerom Carlom Carcanom i igračima kao što su Orsi, Monti, Cesarini, Caligaris, momčad Juventusa je od 1930. do 1935. osvojila pet uzastopnih naslova prvaka te je 1934. osvojila momčadski svjetski kup. Za razliku od domaćeg prvenstva gdje su uvjerljivo vladali, na međunarodnoj sceni Juventusovi igrači nisu bili toliko uspješni te su u tom razdoblju čak četiri puta posrnuli u polufinalu Kupa prvaka (danas Liga prvaka).
 |
| Zinedine Zidane | Nakon dominacije u tridesetim godinama prošlog stoljeća klub iz Torina bilježio je lošije rezultate da bi mu osvanulo 1947. kada je na čelo kluba zasjeo veliki Giovanni Agnelli. On je preporodio Juventus te su za njegovog mandata igrači Stare dame osvojili dva naslova prvaka (1950. i 1952. godine), a nakon što je Giovannija 1953. na predsjedničkom mjestu zamijenio brat Umberto, osvojena su još tri naslova prvaka, i to 1958, 1960. i 1961. godine.
 |
| Michel Platini | Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u talijanskom nogometu postojao je praktički samo jedan klub – Juventus. Klub je osvojio devet naslova prvaka u petnaest godina (1972, 1973, 1975, 1977, 1978, 1981, 1984, 1986) te sve što se tada u Europi moglo osvojiti. U tom razdoblju crno-bijeli dres nosili su veliki igrači kao što su Zoff, Tardelli, Paolo Rossi, Roberto Bettega, Poljak Boniek, a fanovima Juvea još uvijek je u sjećanju veliki Michel Platini koji je u pet godina, koliko je igrao za torinsku momčad, osvojio dva prvenstva, dva europska kupa te Interkontinentalni kup.
 |
| Paolo Rossi | No za Juventus se također veže i jedan od najstrašnijih događaja u povijesti nogometa, a to je poznata tragedija iz 1985. godine koja se dogodila na Heyselu kada je u finalu Kupa prvaka u utakmici između Juventusa i Liverpoola uslijed nereda na tribinama poginulo 39 osoba. U devedesetim godinama prošlog stoljeća dres najtrofejnije momčadi Italije oblačili su veliki igrači poput Roberta Baggija, Gianluce Viallija, Zinedinea Zidanea te naših igrača Bokšića, Jarnija i Zorana Bana, a u tom desetljeću Juventus je osvojio tri naslova prvaka Italije (1995, 1997, 1998), Ligu prvaka (1996), Kup UEFA (1993) te Interkontinentalni kup (1996).
 |
| Igor Tudor | Danas je Juventus ponovno jedan od najjačih klubova u svijetu, čije boje brani i naš Igor Tudor. Osvojivši dva naslova prvaka (2002. i 2003. godine), torinezi i dalje ostaju institucija svjetskog nogometa. ============
| Olympique Marseille – francuski Hajduk |
|
Po nekoj mediteranskoj predaji tri kluba s najboljim navijačima u Sredozemlju su Napoli, Hajduk (Split) i Marseille. Tri lučka grada posve luda za nogometom. Marseille je prijestolnica francuskog nogometa i pravo navijačko grotlo
FC OLYMPIQUE
Stadion: Velodrome (kapacitet 60.000)
Godina osnutka: 1899.
Najbolji igrači: Jean Pierre Papin, Joško Skoblar, Didier Deschamps, Marcel Desailly, Fabien Barthez, Jairzinho.
 |
| Stadion Velodrome, Olympiqueova 'arena' |
Poznata Bessonova filmska trilogija 'Taxi' približava nam duh i temperament Marseillea, grada koji je teško zamisliti bez nogometnog kluba Olympiquea. Jedino se još možda Lens i St. Etienne u Francuskoj mogu pohvaliti sličnom navijačkom tradicijom, s tim da je Marseille poseban i egzotičan zbog specifičnog kulturnog miksa kojem pridonosi velik broj Arapa.
Olympique je deset puta osvajao nacionalno prvenstvo i isto toliko puta ponio naslov osvajača kupa. Dovoljno da bude najtrofejniji klub 'in France'. Osim toga, u povijesti francuskog klupskog nogometa samo je OM, u sezoni 1992/93, osvojio naslov prvaka Europe.
Što tek reći za navijače… U usporedbi s njima naši 'drukeri' su dječica u pješčaniku. 'Velikih vođa' je nekoliko, a njihov je 'đir' doista teško shvatiti. Naime, ponašaju se kao da je upravljanje masama na tribinama i izvan stadiona njihovo zanimanje, a po svemu sudeći i jest tako. Paradiraju oko Velodromea sa skupocjenim mobitelima na uhu, kroje 'politiku', a neki od njih, pazite sad ovo, naplaćuju intervjue!
 |
| Navijači Marseillea poznati su po zaluđenosti nogometom koja često prelazi granice tzv. zdravog razuma |
Navijačkih skupina u Marseilleu ima tko zna koliko, a najpoznatiji su 'Pobjednici s juga', Yankeesi, CCS...
Promjena imidža od šampionskog kluba do legla kriminalaca
Slavu Olympiquea ocrnila je 1993. godine policija otkrivši da je klub upleten u namještanje rezultata francuskog prvenstva. Dogodilo se to samo nekoliko dana nakon što je Olympique postao najbolji klub Europe osvojivši Ligu prvaka. Predsjednik kluba Bernard Tapie završio je u zatvoru, a momčad je bačena u treću francusku ligu. U sklopu ove afere 'ćuzu' je nakratko posjetio i bivši hrvatski izbornik i jedan od najvećih hrvatskih trenera Miroslav Ćiro Blažević.
Kad bi ovakve zgode i anegdote pratile neki hrvatski klub, mnogi bi se zgražali i iščuđavali nad balkanizmom, dok će događanja oko Marseillea radije pripisati užarenoj mediteranskoj ćudi...
 |
| Josip Skoblar, 'živa legenda' u Marseilleu |
Jedna od tradicija u najvećem francuskom klubu su - Hrvati. Naši sunarodnjaci utisnuli su neke od najdubljih tragova u 105-godišnjoj povijesti Olympiquea. Kao prvoga moramo spomenuti 'dalmatinskog Orla' Josipa Skoblara, heroja Marseillea iz ranih 70-ih godina prošlog stoljeća. I danas kada dođete u ovaj grad i spomenete njegovo ime bit ćete, bar na trenutak, miliji sugovorniku.
U prvih 100 svojih nastupa za Olympique Skoblar je dao 100 golova. U sezoni 1970/71. sa fenomalna 44 pogotka u 36 utakmica postao je 'Zlatna kopačka' (najbolji strijelac svih europskih liga), a u sljedeće dvije sezone uspješno je branio naslov najboljeg golgetera u Francuskoj.
Po završetku karijere u Olympiqueu je nakratko bio sportski direktor, a danas radi kao lovac na talente.
 |
| Alen Bokšić |
Skoblarov hrvatski nasljednik na jugu Francuske zove se Alen Bokšić. U Marseilleu se zadržao samo jednu sezonu, ali kakva je to sezona bila... S njim kao centarforom Olympique je 1993. osvojio nacionalno prvenstvo, a potom i ranije spomenutu, za francuski nogomet povijesnu, Ligu prvaka.
Tada 23-godišnji Boka je usprkos strašnoj konkurenciji u vrhu napada (njemački superstar i današji izbornik Rudi Völler te Kamerunac Omam-Biyik) uspio izboriti svoje mjesto) i postati naj-topnik Francuske sa 23 gola.
Naše boje na Azurnoj obali danas zastupa Vedran Runje, 'branilac mreže' Olympiquea koji je proteklih godina nerijetko apostrofiran kao ponajbolji pojedinac momčadi sa stadiona Velodrome, no povratkom Fabiena Batheza pao je u drugi plan. Malo je nedostajalo da mu se prije koju godinu priduže i bivši hajdukovci Stipe Pletikosa i Ivan Bošnjak, no transfer se izjalovio u zadnji trenutak...
 |
| Jean-Pierre Papin |
Priču o Hrvatima na u Marseilleu završavamo s našim proslavljenim trenerom Tomislavom Ivićem koji je Olympique vodio u sezoni 1991/92, te nakratko početkom ovog desetljeća. Zvijezda jednog nogometaša nad Velodromeom sjaji jače od svih ostalih - Jeana-Pierrea Papina. Čovjek je u pet sezona (1988 - 1992) pet puta bio najbolji strijelac francuske lige, da bi ga zatim vodstvo kluba prodalo u AC Milan. Igrom sudbine, baš te godine kad su ga prodali Marseille je otišao do kraja u Ligi prvaka, pobijedivši u finalu upravo Milan 1:0. Papin je igrao pola sata... Današnji Olympique nalazi se pri vrhu francuskog nogometa, no bez šanse za naslov. Barthez, Drogba, Marlet i ostali znaju da Marseille ne priznaje sredinu te da su navijači sretni samo kada ispred Olympiquea na ljestvici nema - žive duše. =============
| Dinamo Kijev – opasnost iz Istočne Europe |
 |
|
|
|
Iako povijest kijevskog Dinama počinje 1927. godine kada je osnovan, o pravoj povijesti tog velikog kluba može se govoriti tek od 1961. godine kada je zapravo i utemeljen klub | |
|
Te 1961. godine mladi talentirani nogometaš po imenu Valerij Lobanovski došao je u klub kao jedan od igrača željnih afirmacije. No nitko nije ni zamišljao koliko će taj isti Lobanovski biti ključna osoba za sve uspjehe u budućnosti.
Prije dolaska Lobanovskog u klub, ukrajinska momčad je dotad osvojila samo jedan naslov prvaka i to 1936. godine, no zahvaljujući Valeriju, klub je osvojio četiri naslova prvaka i to 1961, 66, 67. i 68. godine.
Nakon što se Lobanovski oprostio od aktivnog igranja nogometa, preuzeo je treniranje Odesse i Dinama iz Dniepropetrovska.
Kijevski Dinamo, koji je bio tipičan produkt sovjetskog režima, bio je povezan s Ministarstvom unutarnjih poslova čiji su čelnici počeli raditi veliki pritisak na Lobanovskog da se vrati u Dinamo i preuzme mjesto trenera.
 |
| Bez njega ne bi bilo ni uspjeha - Valerij Lobanovski |
Nakon mnoštva političkih pritisaka Lobanovski je u jesen 1973. stigao u klub i odmah preporodio klub. U sezoni 1974/75. Lobanovski je klub doveo do dvostruke krune (prvenstvo i Kup), a u finalu Kupa pobjednika kupova Dinamo je pobijedio mađarski Ferencvaros sa 3:0 i tako prvi puta osvoji neki europski kup.
Još jedna od zasluga Lobanovskog je i osnivanje nogometne akademije koja je odgojila mnoštvo mladih nogometaša među kojima Olega Blohina, Vasilija Ratsa, Sergeja Rodionova i Igora Belanova.
I dalje je Dinamo Kijev pod vodstvom Lobanovskog žario i palio sovjetskim nogometom te su 1986. godine ponovno osvojili Kup pobjednika kupova pobijedivši madridski Atletico sa 3:0 u finalu.
Nakon tih uspjeha Dinamo je bio prisiljen početi prodavati svoje najveće zvijezde. Tako je Belanov otišao u Borussiju Mönchengladbach, a veliki Lobanovsky je otišao na Bliski Istok po 'petro dolare'.
 |
| Stadion kijevskog Dinama |
Uz klub se veže i jedna neugodna epizoda. Naime, u sezoni 1994/95. iz tada tek novoosnovane Lige prvaka Dinamo je izbačen zbog toga što su pokušali podmititi suca. No već sljedeće sezone ponovno su igrali u najelitnijem euro natjecanju.
Ponovno se u klub vratio veliki mag Lobanovski te je sa mladom momčadi u kojoj su igrali Oleg Luzhny, Sergej Rebrov i Andrej Ševčenko osvojio dvostruku krunu (prvenstvo i kup), a u Ligi prvaka su uništili Barcelonu pobijedivši ih prvo na svom terenu 3:0 i kasnije na Nou Campu sa 4:0.
Ipak i nakon svih tih uspjeha, čelnici kijevskog kluba bili su prisiljeni rasprodati svoje najveće zvijezde. Ali najveći šok za ukrajinski nogomet ipak je bila smrt 'tate' Dinama, Valerija Lobanovskog.
 |
| Kijevljani su uspješni i u Ligi prvaka |
Danas je Dinamo, iako bez Lobanovskog, i dalje jedan od najboljih klubova istočne Europe u kojem igraju i dva hrvatska nogometaša – Jerko Leko i Goran Sablić.
| ===========
| Inter Milan - u iščekivanju novog scudetta |
|
| Gradska rivalstva jedna su od najžešćih, najstrastvenijih u svijetu nogometa. Naravno, ukoliko su oba kluba podjednako jaka, pa grad postaje 'premali za obojicu'. Jedno od najpoznatijih takvih suparništava svakako je ono između Milana i Intera. Ovo je priča o drugonavedenom |
|
|
|
| |
|
Nogometni raskol grada Milana dogodio se 1908. godine kada je grupa AC Milanovih disidenata osnovala Internazionale Football Club of Milan. U nacionalistički obojenim Rossonerima tada su mogli igrati isključivo Talijani.
Prvi kapetan Intera bio je Švicarac Manktl. Već nakon dvije godine novi klub osvojio je prvi od ukupno 13 naslova prvaka Italije (zadnji 1989. godine)! U vitrinama su i tri talijanska kupa, dva europska naslova te tri pokala pobjednika UEFA kupa.
Dva svjetska rata u prvoj polovici stoljeća teško su pogodila Inter, kao uostalom i veći dio Europe. Mnogi su otišli u rovove ne vrativši se, poput legendarnog kapetana Virgilija Fossatija.
Za vrijeme fašističke diktature Benita Mussolinija Inter je prisiljen suzbiti svoju otvorenost prema netalijanskom članstvu i ujediniti se s Milanese Unione Sportiva u novi klub nazvan Ambrosiana. Plavo-crno-zlatni dresovi bili su promijenjeni u bijele, s crvenim križem. No ne zadugo, jer čak ni Mussolini nije mogao natjerati 'tifoze' na tribinama da prestanu skandirati 'Forza, Inter!'. Ubrzo je ime preimenovano u Ambrosiana-Inter, no represija je, kao i u ostatku zemlje, ostala.
 |
| Giuseppe Meazza (lijevo) najbolji napadač Intera svih vremena |
Jedan od najvećih heroja u povijesti Intera svakako je nezaboravni Giuseppe Meazza, napadač po kojem se danas zove stadion na kojem domaćinstvo dijele Milan i Inter. U 19 sezona (oprostio se 1947) zabio je 246 golova za Inter, a ostavio je i duboki trag u talijanskoj reprezentaciji koja je 1934. i 1938. dvaput zaredom osvajala naslov svjetskog prvaka.
Naslov talijanskog prvaka koji je 1940. godine osvojio Inter smatra se zadnjim 'normalnim' događajem tog vremena jer je nekoliko dana kasnije Mussolini poveo Italiju u Drugi svjetski rat.
50-e godine obilježio je legendarni predsjednik, bivši naftni magnat Angelo Moratti koji se okružio sjajnom ekipom i usmjerio klub prema svjetskom tronu. Od 1962. do 1966. Inter je triput osvajao prvenstvo Čizme, poharavši usput i Europu i svijet.
 |
| Veliki Ronaldo također je igrao u Interu |
Godine 1964. u europskom finalu, uz dva gola Mazzole i jedan Milanija, pao je Real Madrid (3:1). U Interkontinentalnom kupu sličnu sudbinu doživio je argentinski Independiente.
Iduće godine u kontinentalnom finalu Inter je dohvatio svoj drugi kontinentalni naslov svladavši Benficu pogotkom Jaira. U pohodu na svjetskog prvaka drugu godinu zaredom Idependiente je opet doživio poraz. Crno-plavi su dodatno 'podebljali' naslov najbolje družine na planeti.
Ubrzo nakon sezone 1965/66. i trećeg talijanskog naslova u četiri godine, Moratti odlučuje da je napravio svoje i silazi sa scene. Klub ostaje moćan, no zlatno Morattijevo doba nije se više ponovilo. Otada do današnjih dana osvojio je još tri nacionalna prvenstva, a 90-ih godina na konto slijeću i tri UEFA pehara. Ipak, 'tifozi' na novi scudetto čekaju još od 1989. godine. Iako su kroz klub prodefilirali nogometni genijalci tipa Ronaldo, Vieri, Recoba, Klinsmann, Bergkamp, Zamorano, klub nikako nije dospijevao do najvećih dometa.
 |
| Christian Vieri |
U Italiji uvijek ima barem pet legitimnih aspiranata za scudetto. Aktualni Inter jedan je od njih. S Edgarom Davidsom te argentinskim tandemom Cambiasso-Veron u sredini, naslov je uvijek blizu. U napadu Christian Vieri i Alvaro Recoba mogu izrešetati svakog vratara. No obrana, suprotno talijanskoj doktrini, nije forza ove momčadi. A i gradski rival ove godine ima jaaako dobru ekipu… |
|
===========
| Steaua - Prvi 'komunistički' prvak Europe |
|
|
|
|
Od 1945. do 1989. godine otprilike pola Europe živjelo je u tzv. Istočnom (komunističkom) bloku država, pod snažnom kontrolom bivšeg SSSR-a. Prvi nogometni klub iz okružja 'željezne zavjese' koji je dohvatio naslov prvaka Europe bila je bukureštanska Steaua | |
|
Godina 1986. i danas je najslavnija povijesna točka bukureštanskog kluba i vrijeme na koje se referiraju brojni tekstovi o rumunjskom nogometu.
Ljeto prije legendarne 1986. godine treneri Emeric Ienei i Anghel Iordansecu (inače prvi strijelac kluba sa 146 golova) okupili su strahovito talentiranu momčad, izbalansiranu po broju mladih i iskusnih igrača kojima su zajedničke bile dvije karakteristike: izniman dar za nogomet i isijavajuća žeđ za slavom.
Nakon osvajanja rumunjskog prvenstva 1985, 'opaka' družina krenula je u pohod na europski Kup prvaka (današnja Liga prvaka). Duckadam, Iovan, Bumbescu, Belodedici, Barbulescu, T. Stoica, Boloni, Balint, Majearu, Lacatus, Piturca, Stangaciu i ostali redom su rušili danski Vejle Bold Klub, mađarski Honved, finski Kuusysi Lahti, a u polufinalu ih je čekao čuveni belgijski Anderlecht.
U prvoj utakmici igranoj u Bruxellesu, Anderlecht je slavio golom legende - Enza Schiffa - no čak i belgijski novinari, a s njima i navijači Anderlechta, ostali su zapanjeni virtuoznom tehnikom nepoznatih Rumunja koji su kratkim dodavanjima sijali paniku u napadu, a taktičkom disciplinom oduševljavali u fazi obrane.
Na uzvratu u Bukureštu, Steaua je pred 30 tisuća ljudi pregazila renomiranog gosta sa 3:0 i plasirala se u veliko finale s Barcelonom.
Igrala se samo jedna utakmica, i to u Sevilli. Nogometni gigant Barcelona bila je apsolutni favorit u grotlu stadiona Ramon Sanchez Pizjuan, bodrena od 70 tisuća svojih fanatičnih navijača, među kojima se našao i španjolski kralj Juan Carlos. U nogometnom 'rovovskom ratu' nakon regularnog dijela bilo je 0:0, a gol nije pao ni u produžecima.
U izvođenju jedanaesteraca Barcelona nijednom nije poentirala, dok su za Steauu to učinili Balint i Lacatus, proizvevši rijetko viđenu senzaciju i odnijevši prvi europski naslov u Istočni blok.
Iduće godine Steaua je u Europskom superkupu s 1:0 svladala kijevski Dinamo i to je bio kraj njezine europske berbe trofeja. Na domaćem planu ima 21 osvojeno prvenstvo i 20 kupova, a s vremena na vrijeme uspije bljesnuti i na kontinentalnoj sceni. Nekoliko se puta sastajala i s hrvatskim predstavnicima. Dinamo ju je s glatkih 5:1 u dvije utakmice izbrisao iz Kupa pobjednika kupova 1964, ali je od njih i izgubio 1993. u kvalifikacijama za Ligu prvaka (1:2, 2:3).
Hajduk se sa Steauom ogledao u ligi prvaka 1994/95. pobijedivši u Bukureštu 1:0, ali i izgubivši u Splitu 4:1!
Steaua je utemeljena 1947. godine kao Sportsko društvo rumunjske vojske. Kasnije se zvala CCA, a u ljeto 1961. dobila je današnje ime. Uvjerljivo je najtrofejniji rumunjski klub, glavni rival joj je gradski 'susjed' Dinamo. I ove sezone poslovično je u vrhu nacionalnog prvenstva, a natječe se i u Kupu UEFA. Trener današnje Steaue je legendarni talijanski vratar Walter Zenga. Iako je od naslova europskog šampiona prošlo već 18 godina, Steauino ime i danas izaziva respekt u europskim krugovima jer nikad ne znate kakav će 'čopor divljih pasa' istrčati u crveno-plavim dresovima. | | |
