Odličan članak o stanju u hrvatskom nogometu:
http://direktno.hr/en/2014/sport/57844/Je-li-uzrok-Hajdukovih-nevolja-HNS-%E2%80%93-ili-kra%C4%91a-u-vlastitim-redovima.htm
"
Prekaljeni radijski reporter Edo Pezzi završavao je javljanje s Poljuda, nakon debakla Hajduka u dvoboju s Dinamom s tragom dubokog razočaranja u glasu. Jedinu utjehu pronašao je u Torcidi – jer „ovo je fantastično, njihov klub ovako gubi, a oni i dalje pjevaju i to „Večeras je naša fešta!“. Izgovorio je to Pezzi i nikada u svojoj dugoj karijeri nije bio više u krivu.
Naime, nakon 0:4 protiv najvećeg suparnika i najžešćeg rivala, na svakom bi normalnom stadionu gledatelji zviždali, protestirali, tražili promjene. Dogodilo bi se to ( i događalo se ) u Madridu, u Manchesteru, u Milanu ili Munchenu. Ne bi ostao pošteđen zvižduka ni Pep Guardiola da ga je u Munchenu zgazila Borussija, a neće ga poštedjeti ni navijači Citya, ako ga na Etihadu zgazi United. Prije tri tjedna u Zagrebu su tribine fućkale Kranjčarovom Dinamu u prvih 45 minuta dvoboja protiv Vardara jer je Dinamo igrao katastrofalno. Umjesto toga, na kraju utakmice u Splitu, Torcida je uzvikivala samoj sebi – „Torcida, Torcida!“, a oni koji su ostali na stadionu i nisu od sramote pobjegli nakon 0:4, pljeskali su – Torcidi! Igrači su otišli u svlačionicu, o nogometu se više ne priča, već po tradiciji pokušava se baciti koji kamen prema sucu koji je bio ako ne odličan onda vrlo dobar, a javnost se zabavlja besmislenim obračunom Joška Jeličića i Marijana Pušnika na „nacionalnoj osnovi“.
A bio je to trenutak kada je teško ranjen i na aparate bačen hrvatski nogometni klub Hajduk, a na životu su ostali Torcida i čudesna udruga Naš Hajduk, nevjerojatna sportsko tranzicijska priča koja podsjeća na najblistavije trenutke hrvatske privatizacije – klub se odriče članarina u korist Našeg Hajduka koji onda tim novcem kupuje dionice kluba, i klupskim novcem postaje vlasnik kluba. Ili, za svoje aktivnosti posuđuje novac od stvarnog dioničara Tommya, pa ga tjera da dug pretvori u ugovor o sponzorstvu, a sve pred očima USKOK-a, policije, poreznjaka i svih mogućih institucija grada, županije i države. Ali, to je tema za neku drugu, mnogo opširniju priču. Ovaj ćemo se put zadržati na porazu 0:4 i izostanku bilo kakve ozbiljne reakcije nakon tog poraza. Prigovorit ćete da žurimo, da je Hajduk fantastično otvorio sezonu i da je ovo samo jedan posrtaj, da ne treba stvarati paniku. Takva je, otprilike, bila i reakcija Ivana Kosa, potpunog anonimusa koji je iz vedra neba zasjeo na mjesto predsjednika kluba u postupku koji do danas nije jasan vrlo uglednim i poštovanim navijačima „Majstora s mora“. „Sljedeći put može biti i drugačije“ – kaže Kos, koji je utakmicu u srijedu najavio riječima – „razbit ćemo Dinamo“ i pokazao da, iako je igrao nogomet, o nogometu ne zna baš puno, kao što nije znao ni njegov prethodnik Brbić, ni njegov prethodnik ..., ni njegov ..., ni ... Na veliku žalost gospodina Kosa, točno je da sljedeći put može biti drugačije, ali ne s ovakvim klubom, s ovakvom upravom i s ovakvim sastavom. Ili, zapravo, može, ali uglavnom – slučajno.
Hajduk proživljava zastrašujuću krizu čiji su temelji isključivo u financijskoj slabosti. Na veliku žalost navijača Bilih, klub je prije desetak godina financijski devastiran, nakon toga i kadrovski, a na još veću žalost svih kojima je bijela boja na srcu, napravili su to „mangupi iz vlastitih redova“. Bilo bi fantastično kada bi se krivica za spektakularne financijske dubioze mogla prebaciti na Mamića i HNS, ali to ni najveći majstori medijskog zamagljivanja nisu uspjeli, iako su uspjeli uvjeriti stotine tisuća ljudi odanih Hajduku da je za sve njihove muke, jade i razočaranja kriv samo strašni belzebub Zdravko Mamić. E, kad bi to bilo tako jednostavno. Nakon Branka Grgića krenulo je od zla na gore. Počeo je sportski strmoglav, stručna kalvarija koja je dovela do činjenice da je u posljednjih 10 sezona na klupi Hajduka izvršeno 19 trenerskih smjena, a još je neusporedivo lošija situacija u, za hrvatske klubove ključnom segmentu kluba – nogometnoj školi. Paralelno s financijskim padom Hajduka, počeli su teći i neki drugi procesi u Zagrebu. Zdravko Mamić je počeo realizirati super transfere. Iako su primjerice Boško Balaban i Jerko Leko otišli već ranije za respektabilne iznose, 2007. godina i transferi Eduarda i Čorluke označili su početak senzacionalne serije koja traje do danas. Hajduk je posljednji naslov osvojio 2005., no tada je u kvalifikacijama za Ligu prvaka teško stradao od Debrecena. Prva dva sljedeća naslova Dinamo je zaustavljan u europskim pokušajima, ali već 07/08 Dinamo igra skupinu UEFA kupa. Hajduk u sljedećih devet godina realizira samo dva višemilijunska transfera – Nikola Kalinić odlazi 2009. u Blackburn za 7 milijuna Eura, a dvije godine kasnije u Lokomotiv odlazi Ibričić za 5,5 milijuna. Od te sezone, 2007/08, Dinamo kontinuirano igra europsku jesen. Što u Ligi prvaka, što u Euroligi. Od te sezone, Dinamo je odigrao 108 europskih službenih utakmica. Hajduk je samo jednom, u sezoni 2010/11 izborio Euroligu i odigrao je za to vrijeme 49 euro utakmica, većinom kvalifikacijskih. U toj sezoni Eurolige, transferiran je i Ante Vukušić i prodan je za 2,5 milijuna uz istragu USKOK-a i veliko pitanje koliko je novaca na kraju dobio Hajduk, a koliko cijela hrpa menadžera koji su polagali pravo na Vukušića. Tadašnji predsjednik Brbić javno je priznao goleme dubioze, dugovanja igračima i zaposlenicima kluba i vrlo je izvjesno da je novac od Vukušića bio tek jadna zakrpa na strašnoj rupi. A nakon toga niti je bilo velikih transfera, ni Europe, ni sportskih rezultata.
Nakon odlaska Hrvoja Maleša koji je svojim „zviždačkim“ postupkom potvrdio da se i Hajduk koristio uslugama sudačkog kartela, u predsjedničku je sobu sjeo nepoznati i nogometno anonimni Marin Brbić. Tu sezonu, 2012/13, Hajduk završava na četvrtom mjestu, 25 bodova iza Dinama, ali i pet bodova iza drugoplasirane Lokomotive za koju tada igraju Antolić, Brozović, Kramarić i Pjaca. Hajduk nije imao velikih problema s Lokomotivom od 2009., kada je klub s Kajzerice ušao u Prvu ligu, no serija utakmica u kojima Bili nisu uspjeli zabiti ni pogodak, a koja je trajala od 2011. do 2013. promovirala je Lokomotivu u novog super neprijatelja. Ta fiksacija traje do danas i pritom su sasvim nebitne činjenice da se odnosom Lokomotive i Dinama ne krši niti jedan propis, niti jedno sportsko ni zakonsko pravilo. Drugo je pitanje jesu li ta pravila i ti zakoni dobri, oni možda nisu u duhu sportske fernese, ali bili su identični i u vrijeme kada je Hajduk s veseljem surađivao sa Zadrom ili Šibenikom, da ne spominjemo 1995. godinu kada su najvažniji bod Dinamu u borbi za naslov uzeli Metkovci iz Neretve s Vatroslavom Mihačićem na vratima. No, sada smo već u Brbićevu vremenu, vremenu najluđe polarizacije i antagonizacije, uz vrlo važnu ulogu uglednog zagrebačkog odvjetnika koji predvodi „revolucionarni“ uzlet. Sportsko suparništvo zamjenjuje neskrivena mržnja koja kulminira incidentima u poljudskoj loži. Ignorira se snimka koja jasno pokazuje da je nekadašnji Hajdukov nekontrolirani udarač, a danas nekontrolirani izgubljeni starac Bego prvi krenuo na Zdravka Mamića, a da koji red niže, slavni odvjetnik urla najgore uvrede prema Dinamovoj delegaciji. Ta snimka postoji, na njoj se sve lijepo vidi, no priča je okrenuta na glavu. Brbić i odvjetnik vrlo izvjesno stoje i iza najsramotnijeg čina u povijesti velikog kluba, neizlaska na stadion u Maksimiru. Ništa tu nije bilo spontano, sve je bilo pripremljeno, baš kao i „događanje naroda“ na Rivi.
Na kraju, u 11 sezona Dinamove dominacije, Hajduk je osvojio 243 boda manje od Dinama. Iako se neprekidno forsira priča o sucima, o tome da je Mamić sve kupio, da je HNS sve „sjebao“, 243 boda znače nešto drugo. U ligi 10, u 36 kola, može se ovojiti maksimalno 108 bodova. Zaostati 243 boda, to je kao da više od dvije i pol sezone uopće niste igrali. Tu nije riječ o dosuđenom ili nedosuđenom jedanaestercu, o jednoj, dvije ili deset sudačkih pogrešaka. Samo u jednoj sezoni, 2009/10, Hajduk je završio na drugom mjestu s četiri boda zaostatka. Godinu ranije bilo je šest bodova zaostatka. U ostalih devet sezona Hajduk je prosječno ostajao iza Dinama više od 20 bodova. Na žalost svih huškača i prodavača magle, strašna je zabluda tovariti svu krivicu na leđa Zdravka Mamića i HNS-a. Da, odnos prema Splitu i Dalmaciji, prije svega po pitanju utakmica reprezentacije nije bio korektan i tu je bilo velikih pogrešaka, ali pravi problem je ipak negdje drugdje.
Spomenuli smo i još neke procese koji su u posljednjih deset godina tekli paralelno u Zagrebu. Najvažniji je, a to sada počinju Mamiću, baš kao i mnoge činjenice Tuđmanu, priznavati i najveći neprijatelji, uređenje nogometne škole Hitrec – Kacijan. Dinamo, Hajduk, Osijek imali su poznate nogometne škole i iz njih su izlazili talenti. Nažalost, kako svjedoči bezbroj onih koji misle da su trebali a nisu uspjeli, u svim tim školama je ( a u nekima još uvijek ) vladao i strašan nepotizam i korupcija. S trenerima, bivšim igračima, razočaranima činjenicom da su igrali u vrijeme kada nije bilo transfera do 28. godine, okupanim depresijom i nerijetko alkoholom i sa stalnim plesom na rubu egzistencije, lako je bilo „malome“ kupiti mjesto u momčadi, zagušiti talent. Zdravko Mamić je s Božidarom Šikićem ustrojio najbolju nogometnu školu na jugoistoku Europe. Uz frktavi prezir slavnih novinara lagano zamućenog pogleda, pojavili su se Romeo Jozak i iza njega čitav niz mladih, suvremenih, školovanih „laptop“ trenera. Ostali su tu i bivši igrači u primjerenim ulogama, ali, nazovimo to sportski, „postotak realizacije“ Dinamove nogometne škole podignut je na najvišu europsku razinu. Više nije potrebno odigrati niti više od pet seniorskih utakmica za Dinamo, a da se iz juniorske momčadi realizira transfer za 10 milijuna eura – primjer Brekalo. Popis igrača koje je izbacila Dinamova škola u posljednjih desetak godina je fascinantan, transferi koji su slijedili bili su vrtoglavi, ali ono najvažnije, najveći dio tih igrača stasao je u standardne reprezentativce s vrlo važnim ulogama u svojim velikim europskim klubovima. Uz svo besmisleno i promašeno larmanje dijela uvijek istih zagrebačkih novinara o „našim dečkima“ koji ne dobivaju priliku, istina je sasvim drugačija. „Naši dečki“ ( koji su u stvarnosti daleko skuplji od stranaca ) itekako dobivaju prilike, afirmiraju se i skupo prodaju, a neusporedivo jeftiniji stranci održavaju „pogon“ i donose naslove i Europu. Uz to, postoji i veliki broj klinaca koje zalude roditelji ili menadžeri i koji sa 18 misle da su spremni za vodeće role pa na silu odlaze. Još nitko, nažalost, nije ponudio recept za njihovo zadržavanje, a samo vodeći ljudi Dinama znaju koliki su milijuni investirani baš u te klince ili, još više, u sumnjive poslove i dugove njihovih roditelja.
Nogometna škola je Mamićevo životno djelo i to mu nitko ne može uzeti. Hajduk je u juniorskom uzrastu posljednji put bio najbolji u sezoni 2011/12, a nakon toga dižu se Osijek, Rijeka i Lokomotiva, a Hajduk više nije bolji od trećeg mjesta. U posljednje tri sezone u seniorskom je uzrastu Hajduk zaostao za Rijekom 52 boda i već tri sezone nije uspio biti drugi u ligi. Međutim, svih ovih godina Brbić je, uz zdušnu podršku medijskih lučonoša laži o „narodnom“ klubu, neumorno servirao priče o „bilim tićima“ i „našoj dici“ koju, eto, za godinu, najkasnije dvije, Hajduk neće morati prodavati. Fascinantno je i pomalo nevjerojatno kako se ta mantra plasirala ljudima, dok je, jasno, na drugoj strani vage stajao mrski Dinamo krcat strancima. Tisuću puta ponovljena laž postala je istina i bila je sasvim nevažna činjenica, primjerice u slavnoj utakmici iz kolovoza 2014. na Poljudu – 2:3, što je u prvih 11 Dinama zaigralo 8 Hrvata + 3 stranca, identično kao i u Hajduku. Razlika je samo u činjenici da su Dinamovi bili Eduardo, Pinto i Soudani, a Hajdukovi Vršajević, Sušić i Kouassi. Važna je razlika i u činjenici da su iz tih momčadi Jozo Šimunović, Marko Pjaca, Marcelo Brozović i Duje Čop otišli za desetke milijuna, a Maloča, Maglica, Caktaš, Mezga, Anđelković, Milović i Milić su uglavnom – nestali. Vratimo se novoj sezoni. Kao grom iz vedra neba, nakon cijele godine zaklinjanja u sjajan posao koji s limitiranom momčadi radi čovjek s bundesligaškim iskustvom, Damir Burić, odjednom se pojavljuje metla. Burić leti, Brbić leti, pojavljuje se Marijan Pušnik ispraćen iz Slovenije uz pogrdu da je tek profesor tjelesnog odgoja – čovjek koji nikada ni sa kojom momčadi nije bio prvak. U svlačionici je 13 stranaca i dvadesetak Hrvata, od kojih tek četvorica ili petorica u marginalnim ulogama dolaze iz Hajdukove škole. Gdje su nestali „tići“ i „dica“? Rudeš, Sesvete, Dubrava, Inter, to su klubovi iz kojih Hajduk dovodi zagrebačke dečke, poput Tudora, Bašića, Juranovića, Ćosića ili Pejića. Tu je pronađen Ohandza kojeg se diže u nebesa. U isto to vrijeme, notorna je činjenica da pola Dinamove juniorske svlačionice govori dalmatinskim narječjem. Je li i za to kriv Mamić i jesu li u Hajduku svjesni da svaki dan roditelji iz Dalmacije čija srca kucaju isključivo za Hajduk, kucaju na vrata donedavno Marijana Vlaka, a sada iskusnog Ive Šuška i vode nadarenu djecu u Maksimir uz objašnjenje –„ a jebi ga, tu će ga upropastit, a gori će Mamić od njega učinit igrača“.
Hajduk je u posljednjih pet, šest sezona promovirao nogometni „perpetuum mobile“. „Mi ne plaćamo odštete“ – hvalio se Brbić. U Hajduk se dolazi iz ljubavi, mantrali su medijski bacači magle. Najveći je paradoks u cijeloj priči činjenica da tri četvrtine Splita i Dalmacije obožava „markiranu“ robu i da dobro znade da se „markirano“ možda može kupiti i kod šanera, ali da Ray Ban ili Lacoste i tamo vrijede stotinjak eura. Vrsni se nogometaši ne mogu kupiti kod šanera i postoji razlog zašto Said vrijedi 275 tisuća, a Fernandez 3 milijuna. Taj razlog i ta razlika donijeli su tih 243 bodova razlike, sve ostalo su priče za malu djecu.
Nažalost, sve te činjenice se ignoriraju, na to nitko nije ni trepnuo. Nitko nije postavio pitanje zašto se miče Damir Burić, koji je njegov grijeh, ako se cijelu sezonu piše i govori da radi sjajan posao? Već se godinama, kontinuirano, ponajviše u zagrebačkim medijima ( sic! ), blate, vrijeđaju, proglašavaju promašajima i skupim bahatim bogatašima svi stranci koji dolaze u Maksimir. Ne zbog njih, nisu „domaći“ novinari baš takvi ksenofobi i rasisti ( iako su neki tekstovi bili primjer ozbiljnog zagrebačkog rasizma, ali to nije dotaknulo ni jednu „organizaciju za zaštitu ljudskih prava“ ), već, jasno, zbog Mamića. Zadatak je dokazati da su sve to bačeni novci, da se tu samo „pere lova“. U povijesti Dinamovih stranaca bilo je mnogo promašenih investicija i loših odabira – baš kao što su loše znali kupovati Real, Barcelona ili posljednjih pet, šest godina Manchester United. Međutim, ova današnja momčad, koju su selektirali Zdravko i Zoran Mamić, vratila je svaki uloženi euro. Eduardo je jedna od najmarkantnijih figura uopće ( pratit će ga golovi protiv Olympiakosa, ali imao je čitav niz velikih obrana ), Soudani, pa čak i nepredvidivi Fernandez riješili su bezbroj najvažnijih utakmica, a usprkos stalnim pokušajima da ga se izbaci iz Dinama, službena klupska statistika ( koja se bitno razlikuje od novinarskih i „novinarskih“ dojmova ), otkriva da je već dvije sezone najvredniji Dinamov igrač Paulo Machado. Baš su spomenuti, te još i Henriquez, obranili, odigrali i zabili najvažnije i bili ključni u osvajanjima naslova i ulascima u Europu. I time su vraćali uloženo. Upravo zato je Dinamovim navijačima bilo potpuno nejasno kako je identična momčad koja je pobijedila Arsenal ( minus Ademi i Pinto – Pjaca nije bio u početnoj postavi, plus Šifo, Stojanović i Jonas ), izgledala tako loše na početku sezone pod Kranjčarom. Srećom, izgleda da je ponovo riječ o trenažnom ciklusu i Dinamo sada nakon 4:0 u Splitu mora potvrditi uspon forme.
A što mora Hajduk? Hajduk se mora probuditi. Nakon 0:4 možda ne trebaju letjeti glave, to je bio prvi poraz sezone, ali moraju zvoniti zvona nogometne uzbune. Naime, nakon Dinama slijede Osijek, Rijeka i dva Maccabija, strahovito teška serija koja se ne može dobiti navijačkim koreografijama. Već smo spomenuli da Hajduk već tri sezone nije bio niti drugi u prvenstvu. Rijeka s Miškovićem, Ščulcem, Juričićem i Kekom odrasta fantastičnom brzinom. Radi, trguje, sagradila je super modernu Rujevicu, ne mistificira, ide svojim putem i čeka trenutak slabosti Dinama, svjesna svojih nedostataka i razlika u financijama i kvaliteti. Osijek je dobio vlasnika, kreće u izgradnju stadiona, od borbe za opstanak prije dva mjeseca, sprema se za bitku za vrh. Kupuje dobre igrače i čeka Hajduk ovaj vikend, naoštren do bola. Sasvim po strani, lukavi Šikić smijulji se na Kajzerici. Mogu se Hajdukovi web bojovnici, ali i članovi uprave žestiti i izrugivati Lokomotivi, mogu do sutra vrištati da Lokomotiva nije klub jer nema navijače, ali Lokosi su samo ovog ljeta zaradili više od 800 tisuća eura od UEFA-e. Kada bi uspjeli napraviti čudo i proći Genk, to bi donijelo još nekoliko milijuna. Ali nije to razlog za Šikin smijeh. Prošle sezone imao je druge juniore u državi, a sada u prvoj momčadi igraju naveliko Luka Ivanušec, Lovro Majer i Fran Karačić. Sva trojica zajedno nemaju 55 godina, a uz trenera poput Ivkovića, uz pamet i rad, to su budući reprezentativci Hrvatske. I kada jedan od njih ode za šest ili sedam milijuna, moći će se i Lokomotivi staviti soli na rep. A u tišini se na Kajzerici priprema i projekt stadiona.
Dinamo? Na Transfermarktu piše da Rog vrijedi šest milijuna. Pustimo dva gola na Poljudu, onaj šprint od 70 metara u 88. minuti na kontru Soudanija, kada je nakon desetak pretrčanih kilometara projurio pored Hajdukovih štopera kao brzi vlak, donio je barem još milju ili dvije. A poznavajući Mamića, teško da će otići ispod 10 milijuna. Pa računajte – Pjaca, Rog, bonus od Europe. Ponovo će kupiti tri stranca koji će raditi razliku i gurati novu generaciju – već igraju Pavičić, Knežević, Sosa, dolaze Olmo, Gojak, Šemper, o Benkoviću da ne pričamo ( i on je u Splitu „poskupio“ 20 % ). To je razlika. Tu je Hajduk izgubio tlo prije desetak godina i ukoliko pod hitno ne promijeni mantru i ne prestane slaviti poraze i navijačke koreografije, uz Rijeku, Osijek, Lokomotivu i uvijek neugodne Slaven i Inter, budućnost uopće ne izgleda lijepo.
I da se razumijemo. Torcida je najveća i najbolja navijačka skupina. Njihova ljubav je neupitna i tu nema ništa spornoga. Međutim, postala je sama sebi svrha. Nogomet i Hajduk zapravo više nisu važni. Važno je da se sljedeći dan priča o transparentima, porukama i koreografijama. Edo Pezzi je u prijenosu rekao i – „što bi Dinamo napravio da ima ovakve navijače!?“ Ne bi napravio ništa bitno više od onoga što je napravio. Jer – ne igraju ni Torcida, niti Boysi. Možda bi u Europi osvojili koji bod više, ali samo možda. Bio bi sigurno ljepši dekor, bila bi „nogometnija“ atmosfera, ali bacite još jednom pogled na brojke iz ovog teksta. Sa svom podrškom, sa svim koreografijama, minus 243 i jedna u odnosu na Dinamovih deset europskih sezona. To je sve lijepo, tu ljubav nitko ne spori, ali ako je nakon 0:4 „naša fešta“, onda je tu nešto strahovito krenulo u pogrešnom pravcu. I ne, nažalost, čak ni Mamić nije mogao to sve „kupiti“. I tu je i cijeli paradoks Dinamove priče o navijačima koju su vrlo uspješno kreirali zajedničkim snagama Boysi kojima nije uspjelo zavladati klubom i dio zagrebačkih medijskih čarobnjaka koji ne mogu podnijeti samo jednu stvar – uspješni Dinamo. Ali i to je druga priča.
Torcida, onih 4 ili 5 tisuća najvjernijih navijača, sada se ponovo zanosi svojom političkom ulogom. Nisu izdržali i već naveliko po društvenim mrežama bruje o tajnim sastancima vođa s ministrom Orepićem i obećanjem da će hapsiti Mamića i razbiti HNS, ako Torcida podrži Most. Na stranu činjenica da je to, ako je samohvala istinita, politički skandal prve vrste, no čak i da fizički uklone Zdravka Mamića, da na silu sruše od politike neovisnu sportsku federaciju, iluzija je da će se stvari samo tako promijeniti. Dinamo će sljedećih nekoliko godina biti i dalje desetak milijuna eura ispred svih, imat će posloženu školu, sigurnu budućnost i tri topa fore.
Hajduk treba promjenu vizije. Bilo bi fantastično da prođe u Euroligu i da se barem malo financijski stabilizira. Hajdukovi juniori ne igraju ove sezone ligu – i to je pogreška vjerojatno uzrokovana besparicom. Pušnik, ako je pravi trener, mora zaustaviti agoniju najvrednijeg igrača Hajduka, Nikole Vlašića, koji je u srijedu na Poljudu, posebno u prvih 45 minuta izgledao poput izgubljenog početnika. Priču o kupovini za nula kuna treba ostaviti naivnima. Mora se zaraditi novac, jer, sviđalo se to Draženu Laliću i sličnim šarlatanima i korifejima „pučkog kluba“ i „narodnog nogometa“, novac je u današnjem nogometu sve. I sa zarađenim kupiti igrače koji vrijede, pa im onda Torcida može dati dodatni poticaj i krila. Bez prihvaćanja činjenica i uz daljnju podršku nevjerojatnom konceptu Našeg Hajduka koji poput mitskog bića, bez ikakve stvarne odgovornosti i bez jedne uložene kune, stvarno gospodari Hajdukom, ostat će samo pjesma Torcide – „večeras je naša fešta“ – uz 0:4 na semaforu."
) nadamo se prekidanju niza kao u Torinu ili eventualno, u najmanju ruku, ulasku u istovjetni ciklus. 
