Svidio mi se Tudor. Ne zato što smo odrasli u istom kvartu i išli u istu osnovnu školu. Zato što mi se učinilo da na klupu Hajduka sjeda netko nov. Netko svjež. Netko neopterećen. U 15 godina mog aktivnog života u poljudskom novinarskom i inom salonu ne sjećam se ni jednog trenera koji nije bio manje ili više paranoičan. To je valjda dolazilo s ulogom. Čim sjedneš na klupu Hajduka, svugdje vidiš neprijatelje. Mislio sam da Tudor neće biti takav.
Svidio mi se jer između ostalog volim ljude sa stavom. Ljude koji su sposobni ignorirati sve sugestije i pametnjakoviće i napraviti po svome. Uz jednu "kvačicu". Napraviti po svome i pogoditi. Svatko može biti neutemeljeno tvrdoglav. Posebno kad to netko drugi plaća.
Svidio mi se jer je u svojim naslovnim druženjima s novinarima bio otvoren i temeljit. Spreman odgovoriti na svako pitanje. Spreman reći stvari poput "Kad neka uprava promijeni tri trenera, to je znak da treba sebe promijeniti" . Ili "Ispali smo od boljih".
Vjerovao sam da je Hajduk dobio trenera za ono što želi. Za ono što mora. Jer svršio je kurbin pir, nema više "lake love". Hajduk je toga postao svjestan. Nema više Sharbinija, Cernata i ostalih "poklona navijačima" koje će netko drugi nekad kasnije platiti. Hajduk je tu gdje jest. I Tudor je znao gdje je. Nitko ga nije prevario. Nitko mu nije ništa obećao. U konačnici - da nije tu gdje jest vjerojatno ni Tudor ne bi bio prvi trener.
U međuvremenu se jedro počelo okretati. S vremenom, koga god biste unutar Hajdukove organizacije upitali o Tudoru, dobili biste vrlo sličan odgovor:
"Dobar je Tušo, ali je težak. I svakim danom sve teži."
Od trenera kojeg bi guštao slušati na pressici, Tudor se pretvorio u trenera kojeg si se počeo ustručavati bilo što pitati. Jer ako bi pitanje bilo iole provokativnije, imao si osjećaj da će te izrešetati pogledom. I ponuditi ti nekakav obrambeni odgovor kao da si ga smrtno uvrijedio. Sve je manje želio objašnjavati. Sve je ljući dolazio i odlazio, posebno kad bi ga se upitalo zašto je napravio ovo ili ono. Iz novinarske, ali i navijačke znatiželje.
Super je to kad si uvjeren da radiš sve kako treba i kad mrziš što ti novinari dosađuju s pitanjima "Zašto si napravio ovo, zašto ono?" Mislim, super je ako si Mourinho ili Ferguson. E, onda imaš pravo reći "Ljudi, znate što iza mene stoji, znate kakve uspjehe imam, znate kakav sam trener. Vjerujte mi, znam što radim, čak i ako vam se trenutno ne čini tako."
Ali kad si Tudor, onda to pravo nemaš. Jer si trener početnik. Jer ne postoje djela koja ukazuju na to da znaš što radiš. Navijači, uprava, novinari - mogu, ali i ne moraju vjerovati da baš sve što radiš, radiš pametno. I zato pitaju. A ti se na pitanja ljutiš. I na njih ne odgovaraš, nego tjeraš po svome.
Činjenica je da Tudoru nije bilo lako. Novca nema. Pojačanja nema. Moraš rudariti, izmišljati trikove, stvarati i igru i igrače. Ali postoji i druga činjenica. Ni jedan trener prije Tudora nije imao toliku podršku i uprave i navijača. I u trenucima kad je bio šamaran na Kantridi, kad je primao pet komada u Maksimiru, kad je ispadao od Dile Gori, muku mučio s Turnovom, Dundalkom, Šahtjorom iz Karagandyja, raspadao se protiv Hrvatskog dragovoljca ili Slaven Belupa. Uprava je stajala uz njega. Navijači su stajali uz njega vjerujući mu. Na kredit.
A sjetite se zbog kakvih su gluposti nogu dobivali treneri prije njega. Od Gračana, preko Vulića do Poklepovića. Treneri koji su ostvarivali po 10 pobjeda u nizu. Dovodili momčad na prag trofeja. Uvodili momčad u Europsku ligu. Jedan bezvezan poraz i - noga u guzicu.
Ni u jednom od tih teških trenutaka i teških poraza Tudor nije imao potrebu barem radi javnosti preuzeti odgovornost i ponuditi ostavku. Jer bi ga uprava svaki put preduhitrila, zaštitila i čvrsto stala ispred, a ne se skrila iza njega. Uvijek i svugdje papagajski ponavljajući kako "Tudor nema imperativ rezultata, jer Hajduk trenutno ima druge prioritete."
Ti prioriteti su toliko puta jasno utvrđeni i javno zapečaćeni. "Stvarati mladu momčad koja će tranzicijski period stabilizacije kluba obogatiti života vrijednim transferima."
Kako je na te prioritete odgovarao Tudor? Kiš zabija za juniore, zabija za Dugopolje, zabija za Goricu, za Hajduk ne valja. Mujan na posudbu, Šimić i Basha na posudbu, Hairlahović nije niti pozvan na pripreme, Bašić na klupu, Mikanović na klupu, Balić po desetak minuta tu i tamo, Vlašić igra u pauzama između ozljeda na poziciji koja nije njegova. Za Malokua javno kaže: "Nitko nema povlašteni status, svi su za mene jednaki."
E, pa nisu. Ako je strategija uprave klub izvući iz gabule transferima, onda tog Malokua, Vlašića i Balića moraš držati kao kap vode na dlanu. Volio to ili ne volio, moraš im titrati jaja. Moraš ih spremati za velike stvari. Moraš raditi s njima i raditi za njih. Moraš sve, čitavu momčad, čitavu taktiku i sve svoje trenerske prioritete usmjeriti prema tome da ta trojica postaju igračine. Super zvuči kad kažeš "svi su jednaki, Hajduk je iznad svih". Pitko i navijačkom uhu ugodno. Ali potpuno promašeno.
Dinamo je polovicu zimskih priprema potrošio na reklamiranje svojih klinaca po svim mogućim medijima. Svaki tekst, svaki dan, ide priča o Ćoriću, Olmu, Gojaku, Čekićiju, tko god je danas na redu. Pričaju se priče koje su i dosadne i pretjerane. Ali ispunjavaju svrhu. Pokazuju koliko Dinamo u toj priči zna što radi i kako to napraviti.
A Hajduk? Klub kojemu je uprava s trenerovih leđa maknula sav rezultatski pritisak svejedno ne može napraviti lijepu priču čak ni od jednog Nikole Vlašića, koji je apsolutno potencijal svjetske razine. I koji bi, da je u Dinamu, već bio veći i od Messija i od Ronalda.
Ali kako napraviti lijepu priču i podizati cijenu kad ti trener za jednog od svoja dva najveća talenta kaže kako je "isti kao i svi drugi"? Kako ćeš za Kouassija očekivati milijunsku ponudu, a vraćaš ga na lijevog beka? Kako ćeš za Milića dobiti išta više od kikirikija, a trošiš ga na mjestu na kojemu je užasan? Ako ti je Lovre Kalinić realno jedini reprezentativni kandidat, kako ga smiješ bez ikakvog objašnjenja maknuti s vrata? A onda kad voda dođe do grla (između dvije utakmice sa Šahtjorom Karagandyjem) vraćaš ga na vrata da te spašava? I pritom gubiš i onog drugog vratara kojeg si dotad forsirao.
Tudor je puknuo na činjenici da mu uprava nije odobrila dovođenje jednog relativno nepoznatog igrača, koji bi ionako vjerojatno bio zacementiran na klupi. Tri dana prije nastavka prvenstva. Iako je dobro znao da će se Bradarić prodati Rijeci, jer kvragu - ja sam to znao u prosincu.
Ali zar je cijela ta ljubav, ta emocija, ta strast, ta "uno di noi" priča u kojoj je Tudor uživao, stala na jednom potencijalno pričuvnom igraču Solina, Lučkog i Krke? Zar zaista ima logike u dovođenju novog igrača, bez obzira koliko on (malo) koštao ili vrijedio, ako si tjedan ili dva ranije pustio Jonjića u Južnu Koreju, Šimića šalješ na posudbu negdje u Ukrajinu, a pod ugovorom imaš još trojicu mladih stopera?
Zar je uprava kluba zaista bez prava na veto, bez prava na određivanje prioriteta, bez prava na svoju stručnu procjenu je li netko nužan Hajduku ili nije? Posebno ako se zna da se svaka kuna prebire preko ruku deset puta prije nego što se potroši. Posebno ako se zna kako su prošla dosadašnja ulaganja u Iluridzea, Abduholikova, Bukvu, Joa, Anđelkovića i još neke na kojima je Tudor inzistirao, ali ih nije materijalizirao.
Možemo razglabati danima i noćima o financijskoj gabuli u kojoj je Hajduk, o modelima vlasništva, o prodaji ili neprodaji kluba, o tome radi li uprava dobro ili loše. Ali to je rasprava za neko drugo mjesto i neko drugo vrijeme. U ovoj priči važno je samo da uprava (među njima je i sportski direktor) kreira uvjete, strategiju i prioritete. Ni u jednom ozbiljnom klubu trener ne vodi klupsku politiku.
Trener je tu da provodi strategiju uprave, a ne uprava da provodi strategiju trenera.
"Naravno da bih htio pojačanja, ali to se neće dogoditi. Znam u kakvoj realnosti živimo i cilj je izvući maksimum iz kadra kojeg imamo." (Sportnet, 18.12.2013.)
Igor Tudor može biti i dobar i uspješan trener. Igor Tudor je u Hajduku definitivno promijenio puno toga nabolje. Šteta je, međutim, što je tijekom tog procesa promijenio i sebe. Što se negdje putem zagubio onaj Tudor koji mi se toliko svidio.
Onaj Tudor za kojeg sam uvjeren da sve ono u što se kleo i zbog čega je na pressicama plakao - ne bi ostavio na cjedilu tri dana prije nastavka prvenstva.
[uredio Sejlor - 05. veljače 2015. u 18:56]
02/94
