Karninčića za predsjednika

Aktualno rukovodstvo Hajduka još jednom je palo na ispitu. Ne, ne radi se o promašaju transfera s Ivicom Križancem, nego o očajnom potezu produženja natječaja za članove Uprave.

Ovo s Križancem je jedna epizoda, priča o zakasnjeloj ili neodlučnoj akciji da se pridobije taj izvanredni nogometaš, kao najvažnije dokazana kvaliteta, a u stvari se ponavlja (Ivica Olić, na primjer). Hajduk kasni, imaju slabo paljenje i kad im se ta sporost gura pod nos žeste se, ljute, objašnjavaju, sami sebe uvjeravaju kako su u pravu.

Što se tiče izbora Križanca, pogotovo uspjeha menadžmenta Splita, treba priznati da je taj klub izveo skok od autsajdera u protagonistu. “Crveni“ su mogli iznenaditi rezultatima, nizom uspjeha od četvrte do prve lige, ali za taj klub je dragocjen trend organizacijskog napretka. Pod Turskom kulom, u Parku mladeži, pažljivo grade budućnost, baš kako je to slikovito objasnio Jozo Žužul, mlađi iz tandema gazda: “Volimo igrati dugim loptama, ali preciznima, s točnom predajom“.

Usporediti Hajduka i Splita čini se nemogućim, za neke i nedostojnim, bez obzira na neznatnu razliku u godinama. Međutim, kako vam god ova tvrdnja zazvonila kao heretička, nastave li ovi Žužuli izgrađivati klub na ovaj način može se dogoditi i nemoguće, a to je da “crveni“ zasjene rivale iz susjedstva. Jer, Split nema ni pet posto baštine kakvom raspolaže Hajduk, ali u odnosu na perspektivu, primat “bijelih“ možda će brže nego se zamišlja doći u opasnost. Odmah nudim okladu: proslava stogodišnjice Splita neće biti improvizacija!

Angažman Križanca je potez koji osrednjeg prvoligaša tipa Šibenika, Cibalije, Varteksa i takvih promovira u ozbiljnog, u pravi klub. Svojedobno je Varteks izrastao u prvorazredno iznenađenje, tada mi je Anđelko Herjavec, nažalost pokojni, inače sigurno model predsjednika kluba, tumačio: - Fali nam jedan veliki šut, na primjer angažman Ivice Mornara, kao najperspektivnijeg igrača Hrvatske, da bi pokazali svoju snagu i namjeru.

Varaždinci su jedne sezone trebali biti prvaci, mogli su u dva navrata osvojiti kup, ali i da su uspjeli zauvijek bi im manjkao taj nedostatak demonstracije snage koji se iskazuje baš u transferima. Varteks je tako ostao u osrednjosti, što se ne bi dogodilo da je Herjavec ostao živ (vrlo vjerojatno bi on postao predsjednik HNS-a). Ono što je strateški najvažnije za Hajduka to je izbor predsjednika. Pravog, sposobnog, hrabrog, poduzetnog, koji je u svojem životu do sada postao netko.

Nekoliko puta sam se očitovao kako su moji favoriti za predsjednika splitskog kluba Šime Luketin i Nikola Grabić, koji na žalost uopće ne trzaju na mamce, oni bježe jer znaju kolika je to odgovornost. I onda se pojavio Ivica Karninčić, kao jedan od mogućih kandidata. Smetnuo sam ga s uma, zaboravio, a prije dvadeset pa i više godina zagovarao sam Karninčića za predsjednika. Čitam kako povlači svoju kandidaturu jer smatra da su počele neke igre, pa ocjenjuje da sve to postaje nedostojno njegove poduzetničke reputacije.

Pravo da vam kažem Karninčić me iznenadio svojim ambicijama, nisam se uopće nadao da bi se čovjek takvih kapaciteta, u najpozitivnijem smislu, prihvatio nezahvalne uloge vođenja Hajduka. No, kad u njemu još uvijek ima te energije držim da ga treba iskoristiti za dobro Hajduka i uopće nogometa. Shvaćam, strast je u pitanju, ali ne ona da mu se ispune neki mladenački snovi, da se upiše u prestižnu knjigu predsjednika Hajduka.

Siguran sam da je Karninčića potaknula ona iskonska, plemenita, jedina navijačka strast, jer čovjek kao i mnogi ne može više trpjeti ova nesnalaženja u Poljudu, sve veće zaostajanje za Dinamom, promašaje i propuste, i što je najteže besperspektivnost. Bilo bi lijepo, pa i poželjno, da Željko Kerum, kao gradonačelnik Splita i stjecajem okolnosti većinski vlasnik “bijelih“, pozove na ozbiljne razgovore jednog Karninčića, ali i druge koji su se kandidirali za vodeće uloge kluba.

I ne samo njih, nego i još neke relevantne face od nogometa, koji bi Kerumu mogli objasniti svoja viđenja nogometnog biznisa, pa i upravljanja Hajdukom. Jer, Kerum bez obzira na svoju poduzetničku darovitost nema dovoljno specifičnih saznanja o tome što je nogometni klub. Odnosno, da ga se nikako, ni po kojoj ocjeni ne može, niti smije svrstati pod naziv gradskih preduzeća. Hajduk je za mnoge prava svetinja, nešto uzvišeno. Ima tu sirovih navijačkih pretjeravanja, pa je zato važno pronaći neku sredinu.

Većina njih koji su posljednjih godina stigli u Hajduka odjednom se osjećaju važni, toliko da u svojoj taštini vjeruju kako su nenadmašni. Čudi me da u Poljudu prodaju dvojice prvotimaca Senijada Ibričića i Ivana Strinića tumače kao veliki poslovni podvig. Pa nisu ih Petroslav Sapunar, Josip Grbić i članovi Nadzornog odbora prodali, nego su ih neki drugi kupili. Tu je razlika bitna, na toj relaciji je Dinamo izgradio svoju prednost. Jasno?

Dakle, Zdravko Mamić, alfa i omega u Maksimiru, zna kako, on ne čeka ponude, već preko svojih ljudi širi famu o igračima “modrih“, spretno podiže cijene iako objektivno svi ti igrači, s izuzetkom veličanstvenog Luke Modrića, i nisu tako vrijedni. Hajduk mora riješiti pitanje sportskog direktora. Tu ulogu sad ima Ivica Kalinić koji, uz svu njegovu stručnost i izvanredne moralne odlike, nema potrebnu snalažljivost, prodornost i odlučnost. Kalinić ima alibi, jer uvijek je u svemu ovisio od nadređenih.

U posljednjem slučaju pregovora s Križancem, mora se priznati, Kalinić nije učinio grešku i to ne zato, jer nije ni znao da predsjednik Nadzornog odbora pregovara s bivšim stoperom Zenita i hrvatske reprezentacije, već zato što bi kupovina Križanca značila podebljavanje stoperskog kadra. Daleko od toga da Križanac ne bi došao dobro Hajduku, jer je ne samo kvalitetan igrač već u sebi nosi mnogo toga što “bijelima“ odgovara, kao što je prkos, ljubav, ambiciju. Ipak za dovesti Križanca trebalo je prodati Juricu Buljata ili se eventualno osloboditi Hrvoja Vejića.

O takvoj soluciji trebalo je misliti ranije. Jednako kao o činjenici da već treću godinu treneri Hajduka uporno ponavljaju kako su kritične točke momčadi: desni bočni, defenzivni vezni i napadač. Zadaća je sportskog direktora pronaći rješenja za te pozicije. Pogotovo jer je sad otvoreno pitanje tko će i kako nadomjestiti Ibričića i Strinića, faktički dva reprezentativca. Nastala je strka u Poljudu, koga dovesti, kako sad kad se raspolaže s kakvim-takvim sredstvima od prodaje, nabaviti zamjene.

Ono kad neki mladi igrači, na primjer Franko Andrijašević i Dinko Trebotić, jodlaju kako su tu oni, kako ne trebaju prinove, kako su željni razvoja i tome slično, sve je to pozitivno, ta njihova ambicija i nada u dokazivanja. Međutim, svi ti mladci moraju znati da će isplivati u prvi plan u slučaju da vrijede. Ali je pitanje može li Hajduk s mladima do očekivanih visina, barem do ravnopravne trke s Dinamom.

SD