Jer, Hajduk je - kako je to slikovito napisao kolega Dražen Krušelj iz Jutarnjeg lista - “u Maksimiru posljednjih sezona navikao na poraze kao magarac na batine”.

Nadalje, “bijeli” su tom pobjedom spasili prvenstvo, koje je prijetilo postati potpuno nezanimljivo u slučaju da je Dinamo otišao na plus devet bodova i uz spoznaju kako ove sezone nema ispadanja.

I još, jedan mladi trener, u ovom slučaju Goran Vučević s klupe Hajduka, “potukao je Branka Ivankovića, hrabro, igrom postavljenom s čak pet izrazitih ofenzivaca”, kako je to registrirao Dražen Antolić iz Sportskih novosti, odnosno “Vučević je posve nadmudrio kolegu Ivankovića”, kako je analizirao novinar Vjesnika Miroslav Tomašević.

I dalje od Antolića: “Bio je to raspjevani Hajduk kakav odavno nije viđen”. Derbi je bio vrlo zanimljiv ne samo s apsekta taktičkoga nadmudrivanja dva trenera, već i po interpretaciji na terenu, to nikako nije bio susret “pokraj kojeg se preponsko jahanje doima kao ideal zabave”, još manje je - kako to piše reporter Jutarnjeg - “derbi u Maksimiru bio istinska poslastica za ljubitelje mazohističke zabave, rijetko opskuran nogomet, plus cijelo more neraspoloženih poluigrača”

Ili kako je to ocijenio reporter Večernjega lista Predrag Jurišić: “Da neupućeni promatrač na tribini nije znao da je to okršaj dva najbolja hrvatska kluba, pomislio bi da je došao na nekakvu veteransku utakmicu”.

I dalje: ”Prvih 45 minuta bilo je nešto najgore što su Dinamo i Hajduk ponudili u međusobnim okršajima otkad postiji hrvatska liga!”. Usput, bio sam uvjeren da je kolega Jurišić ipak vidio više derbija nego to - poslije ovakve tvrdnje - ispada.

Naprotiv, po meni je derbi bio predstava u kojoj je Hajduk nadigrao svoje rivale, posebno se moglo uživati u dva prekrasna gola, zatim u šaradama Senijada Ibričića, pa u novom altruističkom licu Nikole Kalinića, onda u fantastičnom driblingu Mladena Bartolovića (valjda će to kako je - kako to u Splitu kažu - “bacija u vrtal” Mihaela Mikića biti na nekoj špici HRT-ove sportske emisije), zatim u perfektnoj igri Srđana Andrića i tako dalje...

Novinar 24 sata Dubravko Miličić je napisao: “Nogomet koji su gledateljima, njima nekoliko tisuća koliko ih se okupilo u Maksimiru, ponudili Vučević i Ivanković može se svesti na dvije riječi - Bože sačuvaj”.

Rekao bih, kako za koga, jer za navijače Hajduka, a i barem donekle nepristrane svjedoke, derbi je bio u najmanju ruku zanimljiv, samo za navijače Dinama to je bilo “Bože sačuvaj”.

I ta kuknjava o “sablasno praznim tribinama”, o tome kako je “derbi postao prošlost”, kako se “ni po čemu nije moglo vidjeti da se igra višedesetljetni hrvatski mega derbi”, samo djelomično je točna.

Najprije, u Maksimir je stiglo dvije tisuća pripadnika Torcide, na drugim tribinama bilo je još najmanje toliko navijača Hajduka, pa je pravo pitanje zašto Zagreb više ne voli Dinamo.

A da se derbi igrao u Splitu onda bi to bio, kako je i uvijek, okvir za pamćenje, čak i onda kad su “bijeli” toliko slabi da eventualno mogu izvući tek neodlučeno. I na kraju, Dinamo ostaje favorit broj jedan, tri boda su u našoj ligi golema prednost, “modri” raspolažu s pravim arsenalom, dok s druge strane Hajduk tek gradi svoju momčad i igru.

Za navijače Hajduka željne boljih igara, serija pobjeda i osvajanja trofeja svakako je najvažnija spoznaja da je Vučević ne samo talentirani trener, već stručnjak koji sazrijeva...