Ok, ajmo ovako. Prodamo klub, dođe neki privatnik i postavi nekog predsjednika i sportskog direktora. Prodaju se i kupe igrači, sastavi se pristojna ekipa i onda se ispadne u 3. pretkolu od, recimo, Noaha, jer su napadači fulali 5 stopostonih, a golmanu je prošla lopta kroz ruke i izgubiuli smo 0:1 nakon 0:0 u gostima. Šta onda?

U prvenstvu smo drugi i osvojimo kup, momčad se nešto pojača i onda u playoffu europske lige izvučemo Chelsea i ispadnemo jer je golman dobio gol s centra, a inače je u širem krugu reprezentacije i jedna od jačih karika. Šta onda? Krivo je privatno vlasništvo?

Ili ajmo reć Dinamo ne uspije proći u LP. To je isto kriv model kojeg su ove godine uveli?

Poanta je da na kraju krajeva predsjednik i SD odrađuju posao kojeg bi odrađivali i pod privatnikom. Dobar ili loš. Ili možda odrađuju odličan posao, a na kraju, jer je to sport, ispadneš zbog jednog gola, zbog jedne lopte. Ili tri kluba u istoj ligi odrađuju odličan posao, a samo jedan je prvak. Ostale treba mijenjat?

Model sigurno nije razlog našeg rezultatskog neuspjeha. Puno je veći razlog atmosfera linča i mača nad glavom u slučaju bilo kakvog lošeg rezultata ili anomalije naspram očekivanjima. Od toga proizlazi nesigurnost i manjak samopouzdanja, što je najbitnije od svega u životu. Od muljanja nekog komada, preko nekog biznisa, pa do uspjeha u sportu. Od toga nam onda proizlaze smjene ljudi i kad treba i kad ne treba, neimanje i nedavanje kontinuiteta i konstantno lutanje iliti kružni tok.