Nakon što su navijači sa sjeverne tribine Poljuda utrčali na travnjak nakon trećeg uzastopnog poraza koji je Hajduk upisao na vlastitom travnjaku, bilo je jasno da Uprava mora povući neke poteze.

Neke od tih promjena su lagane. Recimo, Hajduk neće produžiti ugovor s Vadisom Odjidja-Ofoeom. On je došao s ogromnim renomeom, iza sebe je imao epizode u Premier ligi i u Bundesligi, kao kapetan je vodio klubove u Belgiji i Poljskoj, a bio je važna karika u Grčkoj. Plaćen je sukladno imidžu, a u prvoj je postavi počeo u samo pet ligaških utakmica ove sezone. Osim par bljeskova na početku sezone, nije donio ništa konkretno i odluka da ga se Hajduk riješi na kraju sezone vrlo je logična. Nema doslovce niti jednog razloga da ga Hajduk zadrži za iduću sezonu.

Kod ključnih pozicija situacija nije ni blizu toliko čista.

 

Strpljenje je ograničen resurs i ljudi su ga potrošili na godine kad je Hajduk bio slab. Sada je dovoljno jak da postoje realna očekivanja

 

Jakobušić ima svojih mana. Neke su jako izražene, ponavljaju se i izravno su dovele Hajduk u krizu koja ga sada trese, ali isto tako je svojim potezima zaslužan za to što je Hajduk uopće ušao u borbu za naslov prvaka. Ista stvar vrijedi i za Mindaugasa Nikoličiusa. On je napravio neke pogreške, prečesto je pristajao uz Jakobušićeve mane, ali je supotpisnik činjenice da Hajduk trenutno ima puno jaču momčad od one koje je zatekao kad je došao u Split. Obojica imaju ugovor do kraja sezone i Nadzorni odbor će morati dobro promisliti ima li bolja rješenja od njih dvojice, usprkos manama koje su pokazali.

Praksa u poslovnom svijetu kaže da bi bilo vrlo nekorektno od Jakobušića i Nikoličiusa da imenuju dugoročnog trenera kojeg će nametnuti svojim eventualnim nasljednicima. Minimum poslovne pristojnosti nalaže da na kraju mandata izbor ključnih operativaca prepuste ljudima koji će mjesta preuzeti u idućem ciklusu.

 

Ako ništa drugo, to je perspektiva iz koje je logično da je Jakobušić odbio ostavku koju je Mislav Karoglan navodno ponudio nakon poraza od Dinama. Do kraja sezone je ostalo osam utakmica, a Hajduk je ispao iz Kupa i pozicija u prvenstvu je potpuno kompromitirana. Mogao je, možda, oprati ruke još jednim otkazom, ali tako je svejedno hoće li Hajduk u tih osam utakmica voditi Karoglan ili neko drugo privremeno rješenje.

Jedino pitanje koje se može postaviti svodi se na to može li Karoglan u tih preostalih osam utakmica pokazati da ima nade za njega i spasiti posao. Odgovor je kratak: ne.

Kad se pogleda Karoglanov mandat od utakmice sa Slaven Belupom i usporedi s prvim dijelom sezone u kojoj je Hajduk vodio Ivan Leko, onda je jasno da ipak postoji napredak u napadačkoj igri. Podijelimo li Hajdukovu sezonu na dio prije Karoglanova dolaska i dio poslije, onda možemo vidjeti da je Hajduk podigao broj udaraca prema suparničkim vratima, broj dolazaka u suparničku polovicu, trećinu i kazneni prostor, broj driblinga, broj kontakata s loptom u suparničkom kaznenom prostoru, broj progresivnih dodavanja i postotak posjeda lopte.

Postoji i bodovni napredak. Leko je u 11 utakmica HNL-a upisao sedam pobjeda i četiri poraza, dodao je remi i poraz u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu, pobjedu protiv Omladinca u Kupu i poraz protiv Dinama u Superkupu. To je 15 utakmica i šest poraza, uz 19 postignutih i 12 primljenih golova. Karoglan je mandat počeo sa sedam uzastopnih pobjeda i u 20 utakmica ima četiri poraza. U tih 20 utakmica je njegova momčad postigla 33 gola, što je za 60 posto veći prosjek u odnosu na Lekin mandat, a primila je 10, manje nego Leko u svojih 12 utakmica.

Međutim, kad je Leko spojio poraze od PAOK-a, Istre i Gorice, svejedno je imao dio ljudi koji su stajali iza njega. Kad je nakon mjesec dana dodao još poraze protiv Rijeke i Osijeka koji su ga doveli do otkaza, svejedno je imao dio ljudi koji ga je branio. Leko je bivši Hajdukov kapetan i simbolička figura uz koju su mnogi odrasli, a to znači da su mu mnogi bili spremni oprostiti jedan dio problema.

Karoglan nema taj luksuz.

Odigrao je nešto za Kamen Ingrad i Rijeku, ali većinu karijere je proveo u inozemstvu i nema imidž velikog igrača. Pogotovo nema imidž kultne ličnosti u Hajdukovoj povijesti i ljudi nisu emotivno povezni s njim na način na koji su bili povezani s Lekom.

Najbolji primjer toga je utakmica protiv Dinama u Kupu. Službeni spiker je čitao imena iz zapisnika, a Karoglanovo ime su popratili zvižduci. Nije to bio cijeli stadion i nije bilo opće negodovanje, ali jedan dio Hajdukovih navijača izrazio je nepovjerenje treneru koji je četiri dana ranije povukao dobre poteze i koji je protiv Dinama u prvenstvu stvorio nekoliko odličnih prilika na temelju taktičkog plana, a ne čiste kvalitete igrača.

To je, zapravo, suština. Ostaje vidjeti što će biti s Jakobušićem i Nikoličiusom, ali Karoglan se ne može izvući u preostalih osam kola i ne može učvrstiti svoju poziciju za iduću sezonu jer nema potporu javnosti i njegova je situacija puno bolje usporediva s onom Odjidja-Ofoea u odnosu na situacije u kojoj su Nikoličius i Jakobušić.

To nije baš pošteno jer Karoglan je podigao kvalitetu igru u odnosu na početak sezone. Doduše, imao je pojačanja u vidu Filipa Uremovića i Mihaela Žapera koji su došli tek na kraju Lekina mandata, a onda i Josipa Brekala, Lászla Kleinheislera i Nikolu Kalinića koji su došli u zimskom prijelaznom roku. Mogao je više, ali svi indikatori upućuju da je Hajduk u Karoglanovu mandatu podigao razinu napadačke igre i da je radio manje pogrešaka nego njegovi prethodnici.Nedostajalo mu je i malo sreće s ozljedama. Koliko god one bile ogledalo rada cijelog kluba, toliko je bizarno puno Hajdukovih igrača izostalo u isto vrijeme zbog mehaničkih ozljeda nakon udaraca. Moraš stvarno biti baš baksuz da ti se istovremeno povrijede sva trojica vratara, pa sve da ih na treningu gađaš čekićem. Ili da ti Dino Mikanović igra desnog beka jer ti prvi desni bek mora krpati sredinu, a drugi ti je na oporavku jer mu nisi mogao dati poštedu zbog toga što su ti obojica lijevih bekova bili nedostupni.

Mogao je Karoglan bolje i nije ispunio očekivanja nakon zimske pauze, ali nije sve bilo toliko loše koliko izgleda nakon triju vezanih domaćih poraza u ključnoj fazi prvenstva.

Međutim, Lukša Jakobušić je u pravu kad kaže da su ljudi razočarani jer su se umorili od podrške svih ovih godina. Strpljenje je ograničen resurs i ljudi su ga potrošili na godine kad je Hajduk bio slab. Sada je dovoljno jak da postoje realna očekivanja. Karoglan ih nije mogao ispuniti i možda je za njega kasno, ali to ne mijenja činjenicu da je Hajduku ponovo potrebno strpljenje, a ne histerija, nepromišljenost, pritisak i galama.

Pogotovo ne od navijača koji u Hajduku — zbog svega što se događalo u zadnjih desetak godina — imaju veću odgovornost prema demokratskim procesima nego navijači većine drugih klubova i ne mogu sebi dopustiti scene kakve su izazvali nakon utakmice protiv Dinama, jer time izravno rade protiv svoje borbe za zdrav i jak Hajduk.