Ono proljeće s Burićem je za mene uvjerljivo najgora momčad ikad. Dobrim dijelom uvjetovana ozljedama, ali svejedno teško da ima isprike za onakav kadar.
Mastelić uvjerljivo prvi izbor za napad, alternativa Prskalo, tuga.
Držali smo fige da se Velez čim prije oporavi - pretužno.
Kalik pao s Marsa (australije) ravno u prvi sastav, jer nema ko igrat.
Roguljić na jesen pokazao da ne zna, pa opet igrao na proljeće jer nema ko.
Tudor i Juranović te sezone došli kao neke perspektive, ali nitko nije očekivao da će igrati, kad ono standarni igrači, jer nema ko. Tudor čak ispao pojačanje - tuga.
Bilyi standardan stoper, svaku drugu tekmu bi protivnicima dao u for loptu za gol.
Maloku standardan u momčadi na jesen, na proljeće najčešće ulazio s klupe.
Toma Bašić ni sad nije nešto, a tad je bio još dvije godine mlađi i lošiji, dobivao dosta minuta.
Vojković i Bencun dobivali dosta minuta, a obojica se vraćali nakon većih ozljeda.
Josip Bašić se isto pojavio nakratko, između dvije teže ozljede.
Lorenco gurnut u prvu momčad makar ni u drugoj nije bio najstandardniji, aj tu se bar pogodilo.
Tonči Mujan? Marko Pejić? Radčenko?
Šanse dobili čak i Relota, Maganjić, Ismajli.
Bože sačuvaj!