Sigur
U moru loših vijesti koje su pogodile mladu reprezentaciju uoči Eura U-21, od ozljeda i igrača izvan forme do otkazivanja Biuka u zadnji čas, barem je jedna dobra. Niko Sigur (19), jedno od otkrića Hajdukove sezone, odbio je Kanadu i prihvatio poziv HNS-a da igra za Hrvatsku.
- Igrači koji su duže ovdje odmah su prihvatili sve nas ostale i jako je ugodna atmosfera. Od prvog dana puno radimo na taktici i na tome da i na terenu izgledamo kao ekipa. Dosta igrača u mladoj reprezentaciji igralo je u Hajduku i lijepo mi je biti ovdje uz njih. Uz to, protiv dosta igrača koji su na pripremama sam igrao i u HNL-u i zapravo mi je odlično iskustvo to koliko smo prirodno prešli s toga da smo prije nekoliko tjedana igrali jedni protiv drugih na to da smo sada dio iste ekipe - priča nam u Medulinu Sigur u svom prvom intervjuu za hrvatske medije.
Tko vam je cimer?
- Cimer mi je Kotarski, on odlično priča engleski i pomogne mi kad god mi "zafali" neka riječ na hrvatskom.
Koliko su vas dugo Stipe Pletikosa, Dragan Skočić i tko još nagovarali da igrate za Hrvatsku, kad su počeli kontakti oko toga?
- Prvi put smo se čuli prije otprilike mjesec dana. Prvi me nazvao tehnički direktor Stipe Pletikosa, koji me pitao bih li bio zainteresiran za igranje za hrvatsku mladu reprezentaciju. Cijeli proces je bio iznimno brz: već dva sata nakon prvog razgovora preko telefona smo se našli uživo te sam tom prilikom preko telefona razgovarao i s izbornikom Skočićem te predsjednikom saveza Marijanom Kustićem. Zahvalio sam im što su izrazili interes za mene i već tada iskazao da sam jako uzbuđen oko toga što ću možda imati priliku igrati za Hrvatsku.
Koliko su vas u toj odluci vodile emocije, a koliko profesionalni izazov i činjenica da je hrvatska reprezentacija uglednija od kanadske i više je na velikoj sceni?
- Igrati za Hrvatsku na bilo kojoj razini je velika stvar za mene i cijeli niz faktora je utjecao na moju odluku. Iznimno cijenim hrvatski nogomet i mislim da se u hrvatskoj reprezentaciji mogu dodatno igrački razvijati, a uz to sam bio zaista uzbuđen što bih mogao predstavljati Hrvatsku na U-21 Europskom prvenstvu. Naravno, emocije su igrale jako važnu ulogu u mojoj odluci i pomogle su mi prevagnuti, ne bih odabrao igrati za Hrvatsku da ne osjećam veliku želju da predstavljam Hrvatsku i da ne osjećam emocionalnu povezanost s Hrvatskom i hrvatskim nogometom. Oduvijek pratim utakmice hrvatske reprezentacije te sam, naravno, pratio i sve utakmice na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. i sjećam se kakav mi je osjećaj bio u klubu dijeliti svlačionicu s igračima koji su odigrali važnu ulogu u tom uspjehu, poput Danijela Subašića. Igrači poput njega donijeli su mi toliko sreće kao navijaču i jako ih poštujem, pa je i to utjecalo na moju odluku. Uz to, Hrvatski nogometni savez prvi me kontaktirao i dao sam im svoju riječ. Bilo mi je važno ispoštovati to obećanje.
Jeste li odrasli u Kanadi uz hrvatsku zastavu kod kuće, možda i Hajdukovu? Znate li hrvatske pjesme?
- Odrastao sam okružen hrvatskom kulturom, od malena znam sve navijačke himne hrvatske reprezentacije i sve Hajdukove navijačke pjesme te nije bilo klupskog roštilja na koji tata nije nosio ćevape. Iako znam da su oni zapravo izvorno bosansko jelo. Jedino sam kasno počeo učiti hrvatski jezik, pa to sada nadoknađujem. Oduvijek pratim sve utakmice hrvatske reprezentacije, a s tatom sam gledao i utakmice Hajduka. Tata je znao ostati budan do kasno u noći ili ustajati rano ujutro da bi mogao uživo pratiti utakmice hrvatske reprezentacije i hrvatskih klubova te sam uz njega i ja odrastao s osjećajem povezanosti s hrvatskim nogometa. Mama mi je iz Zadra, dok je tata porijeklom iz Bjelovara i Siska. Kada sam kao mali ljeti dolazio u Hrvatsku, najviše sam vremena provodio u Zadru te sam s tatom često znao otići u Split na utakmice Hajduka. U dijelu Kanade gdje sam odrastao živi puno Hrvata i u Vancouveru postoji dosta veliki Hrvatski kulturni centar, koji sam puno puta posjećivao, bilo to kao gost na svadbama ili u sklopu drugih aktivnosti unutar lokalne hrvatske zajednice. U Vancouveru također ima hrvatski klub Croatia SC, u kojem mi je igrao tata te za koji sam ja nastupao kao dijete. Više ljudi iz hrvatske zajednice u Kanadi imalo je stvarno važne uloge u mom nogometnom putu. Istaknuo bih liječnika Marija Kovacevića, s kojim sam u jednom periodu igrao nogomet te koji me stalno poticao i koji mi je jako puno pomogao pri selidbi u Toronto kada sam upisao fakultet.
Jeste li i sam sebe iznenadili kad ste ušli u prvu momčad Hajduka i nanizali sedam utakmica bez poraza i primljenoga gola?
- Kada sam počeo igrati za prvu momčad, oba desna beka bila su ozlijeđena te je puno igrača iz juniorske momčadi bilo angažirano oko Lige prvaka mladih, pa sam shvatio da postoji mogućnost da ću dobiti priliku u prvoj momčadi, tako da mi to nije došlo kao potpuno iznenađenje. Uz to, kada sam došao u Hajduk, cilj mi je bio zaigrati za prvu ekipu. Na treninzima uoči prvog nastupa nisam osjećao tremu te me ona zapravo uhvatila isključivo to jutro pred utakmicu. U trenucima prije početka utakmice su mi puno pomogli stariji igrači, bili su mi velika podrška i osjećao sam da žele da dobro igram, a osjetio sam i njihovu dobru energiju pred utakmicu, što je prešlo na mene i pomoglo mi da ne osjećam tremu. Što se tiče sedam utakmica bez primljenog gola, to je zaista uspjeh cijele ekipe i ne bih htio sebi uzeti previše zasluga za to. Trudim se igrati najbolje što mogu i ispuniti one zahtjeve koje trener stavi ispred mene, ali naravno da je lijep osjećaj postići takve rezultate i da se nadam da će ih biti još i više.
Tko vam je najviše pomogao u Hajduku u početku?
- Prvi čovjek s kojim sam razgovarao kada sam došao u Hajduk je pomoćni trener Zvonimir Milić, a nakon toga sam na treningu upoznao trenera Budimira i ostatak njegovog stožera. Svi su mi zaista puno pomogli od mog prvog dana u Splitu. Kada sam se priključio prvoj momčadi, svi igrači i cijeli stožer su mi bili od velike pomoći, a posebno bih istaknuo Krovinovića, Melnjaka i Nikolu Kalinića. Uz to, Mirko Žaja je uložio puno truda u to da što prije zaigram. Ono što me iznenadilo i što mi je možda najviše pomoglo kada sam se priključio prvoj ekipi jest neko povjerenje koje sam osjetio od starijih igrača i koje ne mislim da je česta pojava kada se mladi igrači priključuju seniorskim ekipama, bez obzira jesam li u nekom trenutku igrao bolje ili lošije, osjetio sam da me potiču na to budem što bolji i da ne pokušavam samo ispuniti minimalne zahtjeve za svoju poziciju te da za mene imaju jednako visoke standarde kao i za iskusnije igrače i da žele da probam biti što bolji i doprinijeti što više.
Jeste li snimke fešta u Splitu nakon osvajanja Kupa slali u Kanadu obitelji i prijateljima? Gdje čuvate medalju osvajača Kupa?
- Tata je došao na utakmicu u Rijeci i on se pobrinuo da svi doma dobiju videe utakmice i slavlja. Medalju sam također poslao s njim u Kanadu, iz nekoliko razloga. Prvo, zato što mi je obitelj oduvijek najveća podrška i mislim da je svaki moj uspjeh također i njihov uspjeh pa volim dresove, medalje i druge takve stvari držati kod njih doma, znam da njima puno znače i želim ih podijeliti s njima. Drugo, zato što mislim da je za mene kao mladog igrača u smislu motivacije i mentalnog sklopa zdravije da ne gledam svaki dan medalju ili bilo kakav trofej, već da gledam naprijed i da težim boljoj igri i novim uspjesima.
Kako je bilo u trenucima dok ste igrali na ulici, bili bez kluba, pa potom u Meksiku? Jeste li ikad pomislili odustati od nogometa?
- Ne mogu reći da sam ikada pomislio da želim odustati od nogometa jer sam oduvijek znao da ću se profesionalno baviti nogometom, ali svakako moram priznati da sam imao trenutke nestrpljivosti jer nisam znao koliko će mi dugo trebati da dođem to tog cilja. Ali sada sam ponosan na to što sam imao jedinstven put i drago mi je što mi se sav trud isplatio i što sada igram na profesionalnog razini. Igranje na ulici također mi je pomoglo s razvijanjem kreativnosti i spretnosti s loptom, ulični nogomet može igračima pomoći razviti dodatan "stil" kada imaju loptu u nogama. Ulični nogomet sam u Kanadi igrao s grupom momaka iz Hrvatske i drugih balkanskih zemalja, koji su mi i dalje velika podrška. Imamo grupu koje se zove Rexdale u koju svi šalju videe s mojih utakmica i linkove na bilo kakve vijesti o meni, stvarno doživljavaju svaki moj dobar rezultat kao naš zajednički uspjeh te moram reći da su i oni odigrali veliku ulogu u mom dolasku u Europu. Zapravo imam dug popis ljudi kojima dugujem dres kada se sljedeći put vratim u Kanadu.
Koju ste školu završili i gdje?
- Završio sam srednju školu u Vancouveru te sam nakon toga krenuo studirati u Torontu, gdje sam igrao i sveučilišni nogomet. Studirao sam ekonomiju, no prekinuo sam studij nakon otprilike pet mjeseci kada sam čuo za probu u Sloveniji te sam sada usredotočen na nogomet.
Je li točno da ste sami skupili novac da dođete u Sloveniju, igrati u Radomlje?
- Puno ljudi je pomoglo u mom dolasku u Sloveniju. Tomislav Zadro, jedan od Hrvata s kojima sam igrao nogomet na ulici, kontaktirao je Andru Fistonića, koji je tada bio u Radomlju, i poslao mu jedan moj video, nakon čega su me pozvali da što brže dođem na probu u Sloveniju jer je zatvarao prijelazni rok. Ali, eto, i u ovom dijelu su mi puno pomogli ljudi iz hrvatske zajednice u Kanadi.
Vjerujete li da ćete ubrzo upoznati svog idola Luku Modrića?
- Velika mi je želja upoznati Luku, pratim ga od kada je igrao za Tottenham te sam kao manji gledao kakve kopačke nosi te puštao frizuru i nosio trake za kosu jer sam to vidio na njemu. Oduvijek mi je bio glavni uzor među nogometašima. Naravno da bih volio jednog dana trenirati s njim i upoznati ga na terenu, ali bila bi mi ogromna čast upoznati ga i izvan terena.
Kako napreduje učenje hrvatskog jezika? Imate li učitelja?
- Osjećam se sve bolje što se tiče pričanja hrvatskog. Gledam jako puno intervjua i videa na hrvatskom s engleskim titlovima i obrnuto, to mi pomaže da pohvatam puno riječi. Nemam učitelja, a jako puno mi pomažu i suigrači, svako malo ih pitam što znači neka riječ. Od njih sam pokupio i dosta dalmatinskog dijalekta. Kad god razgovaram s obitelji na hrvatskom, svi mi govore da sam pokupio dalmatinski naglasak i dalmatinske riječi i izraz, a baka iz Bjelovara mi ponekad u šali zna prigovoriti da moram naučiti i književni hrvatski.
