Hajduk ili Dinamo, ili ako baš hoćete, Hajduk i Dinamo na jednoj, Zvezda i Partizan na drugoj strani, braća Vujević ili braća Cvetković, Sprint ili Tempo, onda “uniska” ili “ponica”, Alan Ford ili Zagor Te-Nej, Pipi ili Cola, kazete ili (vinilne) ploče, krempite ili šampite, fliper ili bilijar, pa Stonesi ili Beatlesi, Azra ili Čorba, Ana Sasso ili Suzana Mančić, sestre Begović ili sestre Barudžija...

Davno je prošlo vrijeme tih “sudbinskih” dilema iz vremena mog djetinjstva i adolescencije, ali neke odluke i izbori su preživjeli i pubertet i sazrijevanje, mijenjanje interesa i prioriteta iz najrazličitijih mogućih, nerijetko posve banalnih razloga. Evo, recimo, kad je riječ o nogometu. Čovjek može sve mijenjati i nekako zamijeniti, ali klub za kojeg navija, barem tako mislim, ipak ne.

Znam neke ljude, ima među njima i poznatih faca, koji su malo navijali za jedan klub, pa s nekom novom životnom fazom ili nakon preseljenja za drugi, zbog promjene poslodavca ili iz čistog konvertitstva za treći, ali o kameleonima ne vrijedi trošiti riječi. Neka se njima stručno bavi David Attenborough.

Opet, reći će netko, pa danas se može promijeniti i spol, a kamoli klub. Da, ali spol ipak ne biraš sam, je li... Naposljetku, klub se ne mijenja iz istog razloga zbog kojeg ne možeš promijeniti niti jedan ispravan ili pogrešan odabir svog odrastanja (recimo, činjenicu da ti je u ranom djetinjstvu najdraži pjevač bio Zdravko Čolić), budući da te upravo zbir svega toga čini baš takvim kakav jesi, klub se ne mijenja, jer nije to ni okvir za naočale ni frizura...

Pa makar mu mijenjali ime, pretvarali ga u najdražu igračku zaigranog državnog poglavara, davali ga na upravljanje novodobnim komesarima poput Zlatka Canjuge ili u ruke braće Dalton hrvatskog nogometa...

I tako, što svojom voljom, što silom (ne)prilika, čovjek mijenja adrese, poslove, hobije, mišljenje o nekim stvarima, ali zaboga, klub koji ti je pri srcu, bio prvi ili deveti, ne možeš samo tako zamijeniti nekim drugim.

Uostalom, ja i danas kad čujem riječ Dinamo zapravo prvo pomislim na “moj” prvi Dinamo, onaj sa Zajecom, Vlakom, Mlinarićem, Cerinom, Cicom Kranjčarom, Džemom Mustedanagićem, Bručićem, Hadžićem (koji je baš ovih dana pošao na ahiret), Bračunom, Munjakovićem... iako je meni iz nekog djetinjastog razloga najdraži bio Edi Krnčević.

Sjećam se kako sam gnjavio staru da mi prišije na leđa sedmicu, koju je upravo taj australski Hrvat skromnog nogometnog znanja nosio za rijetkih nedjelja kad bi počinjao u prvih 11 po izboru tate Ćire. Negdje duboko svjestan da je moje nogometno umijeće na razini rasta današnjeg hrvatskog BDP-a, oduvijek sam posebno simpatizirao fajtere iz drugog plana, još od Arslanovića, Škrinjara, Ištvanića, Tomasa, Bišćana, Šimića, Zuje Mladinića, Krznara...

Ali, ako ste rođeni 1995. ili godinu poslije, to znači da ste za Hajduk i Dinamo čuli u jeku dominacije braće Mamić. I teško da će se netko rođen u Dalmaciji navući na Dinamo onako kako se to lako moglo dogoditi u Drnišu osamdesetih, tada u okviru Jugoslavije, s nekim drugim društvenim temama, tabuima i animozitetima. Jer, budimo iskreni, Mamićev Dinamo je za klince Splita, Sinja ili Makarske danas, grubo rečeno, nešto kao Zvezda u očima nas rođenih u sedamdesetima. Nedodirljiv, ali i privilegiran klub. Tako da ona dilema s početka prve rečenice zapravo vjerojatno i ne postoji južno od, recimo, Karlovca...

Naravno da je takva dominacija često i izgovor za slabosti ostalih, ali ne možeš klince prevariti, vide i oni legiju ne baš naročito motiviranih stranaca koji dobivaju prednost pred neafirmiranim domaćim talentima, sablasno prazne tribine Maksimira... Sad već višegodišnji bojkot BBB-a učinio je svoje, a neki zagrebački klinci su u međuvremenu završili srednju školu a da nikad nisu bili na stadionu. Takve generacijske rupe u nekoj navijačkoj skupini je teško “pokrpati” i zato sam pomalo skeptičan oko priča o mogućem povratku navijača na Maksimir. Jer, nekoliko generacija klinaca nije ni dalo - navijače.

Upravo iz tih nekoliko generacija dolaze i Josip Juranović, Marko Pejić, Toma Bašić, Fran Tudor i Tomislav Kiš, redom zagrebački dečki. Ali i igrači Hajduka!

Svi su oni ‘95. ili ‘96. godište, najstariji Kiš ima tek 21 godinu, dakle, prve nogometne spoznaje stekli su za “Mamićeve ere”, još su bili pravi klinci kad je Hajduk zadnji put bio prvak države, za njih su i Boban, Asanović, Prosinečki, Jarni, Vlaović, Bokšić... likovi iz neke tamo nogometne povijesti, kao što su meni bili Zambata, Čajkovski, Bernard Vukas, Jurica Jerković. Dakle, veliki, ali ipak samo po čuvenju.

Dobro, danas živimo u vremenu You Tubea, kad u sekundi možeš pronaći gotovo svaku propuštenu “epizodu” novije povijesti, ali ipak se klincima daleko lakše identificirati s igračima koje gledaju uživo.

Za njih su priče o antagonizmu sjevera i juga gluposti. Ne zanimaju ih. Naravno da svaki od njih dolazi iz obitelji u kojoj se navija ili za plave ili za bijele, ali oni su mladi profesionalci odlučni živjeti od nogometa. Uostalom, dovoljno su mladi da bi sanjali i svjetsku karijeru, zašto ne.

Tudor i Pejić su već i okušali kako je u inozemstvu. Tudor u Grčkoj, u Panathinaikosu, Pejić u talijanskoj Sieni.

- Nije to lako. Nimalo. I zato mi je drago da sam probao. Prvi problem je bio jezik, a može se govorit i o drukčijem nogometu. Drukčije se i trenira, puno je više trke bez lopte, takozvanog suhog trčanja - priča Pejić.

- Meni jezik nije bio toliki problem jer savršeno govorim engleski. Išao sam i na tečajeve grčkog pa sam nešto naučio. No, nije lako, daleko od doma, bez roditelja, prijatelja...

Zato je za njih dolazak u Hajduk u neku ruku - povratak doma. Istina, Pejić je u Splitu bio prvi put tek prije koju godinu. “Bio sam tu s Dinamom u finalu juniorskog prvenstva, prije dvije, tri godine. Kako je ostalo? Dobili smo 2:0”, sjeća se Pejić, dečko iz zagrebačkog Borovja, svoje prve splitske epizode iz vremena kad nije mogao ni sanjati da će igrati u bijelom dresu.

Tudor je porijeklom s Hvara, ali ranije nije bio u Splitu.

- Prolazio sam kroz grad, ljeti kad bi išli na ljetovanje. Dida mi je iz Milne na Hvaru, pa smo išli svake godine - kaže Tudor.

Nego, što su im rekli u kvartu kad se pročulo da idu u Hajduk? Toma Bašić dolazi iz Dubrave, koja je dala Macka, Bubija i “prvu ekipu” BBB-a s kraja osamdesetih.

- Živim baš kod okretišta u Dubravi... Ja sam inače hajdukovac od malena, tata mi je iz Pirovca kod Šibenika, pa je to “prešlo” na mene, ali da mi je netko prije deset godina reko da ću ić u Hajduk, teško, teško bih mu povjerovao! - priča Bašić.

- Hajduk sam uvijek gledao kao najveći klub do kojeg je teško doć, i evo, sad sam tu... - ne krije zadovoljstvo Bašić.

- A što se tiče dečki iz kvarta, pa ništa, mislim da to više nije kao prije, iz priča starijih. Prijatelji me podržavaju, poželjeli su mi svu sreću...

- I meni isto, nitko mi ništa nije prigovorio. Štoviše, svi me podržavaju. Imam u kvartu puno prijatelja koji su hajdukovci. Uostalom, pa pogledajte koliko igrača je išlo u oba smjera, evo, recimo, Kranjčar, Čop, Andrijašević... - ubacuje se i Juranović, također dijete Dubrave. On, kaže, nikad prije nije bio u Splitu.

- Ja sam bio s tatom na onoj utakmici Hajduka protiv Debrecena - priča Bašić.

- Čekaj, ono kad je bilo 0:5?! I nije te pokolebalo, da si možda ipak “pogriješio” s izborom kluba? - provociramo mladog veznjaka.

- Nije (smijeh). Volim taj južnjački stil navijanja, koreografiju, baklje, to je prekrasno... - ne da se Bašić.

Iako su do Poljuda stigli preko Sesveta, Neki od njih su prošli Dinamove selekcije (Kiš kao klinac, Pejić nešto duže...), veže li ih to na bilo koji način uz klub iz Maksimirske 128? Ili su ravnodušni?

- Utrpao bih im tri gola! - smije se Pejić.

- Kad bih im dao gol, odmah na jug! - dodaje Juranović.

- Dobro, derbi je derbi. Ali, ja ne mislim da protiv Dinama treba igrati sa 100 posto angažmana, a protiv Osijeka, primjerice, sa 80 posto – kaže na istu temu Kiš, koji je od dinamovaca ostao dobar sa Jozom Šimunovićem i golmanom Markom Mikulićem.

Kiš je iz Trnovčice, kaže da mu zbog Hajduka nitko nije uputio nijednu ružnu riječ. “Možda je to stvar mentaliteta, ne znam, drukčija je atmosfera gore oko nogometa zadnjih godina”, kaže Kiš.

- Znate li vi da Hajduk nije bio prvak već deset godina, to ipak stvara neki pritisak, kako vam je živjeti s tim?

- Ovako bih ja to rekao: draže mi je igrati pred 20 hiljada nego pred dvije! - kazat će Kiš.

Ni ostali Hajdukovi Purgeri nemaju problema s pritiskom navijača, koji ih po gradu prepoznaju, prilaze im... “Ovdje je sve malo prirodnije, lagodniji život mi paše. Valjda i more utječe na to. Ljudi su ovdje otvoreniji, opušteniji nego u Zagrebu. Opet, jedan dan ste odlični, ako pobijedite, a kad izgubite, onda je presing, pošto je očito kako ovdje svi žive za Hajduk”, veli Tudor.

- Slušao sam priče o mentalitetu Splićana, o tome kako se poznate ovdje ne gleda kao najveće zvijezde, i to mi je u redu. Meni je ovdje dobro - udomaćio se Bašić.

- I meni je, super je tu u Splitu. Paše mi ovaj tip mentaliteta, gdje su ljudi nekako opušteniji, lako sam se prilagodio. Ljudi su neposredniji, više pričaju, nije ono kao kad u Zagrebu uđeš u tramvaj i svi šute - uz smješak će Pejić.

- Nego, da vas Dinamo jednom pozove natrag u rodni vam grad, bi li se vratili? - pitamo

- Ako bih imao neku sličnu ponudu, ili čak i malo slabiju od Dinamove, odbio bih Dinamo. Dva puta su me zvali kad sam bio u mlađim kategorijama, ali nisam prihvatio, ostao sam u Zagrebu - otkriva Bašić.

- Ne bih išao u Dinamo! - rezolutan je Juranović.

- Ne razmišljam sad o tome - diplomatski će Pejić.

- Jedino ako bi to pomoglo Hajduku nekim novčanim iznosom, ali i tada bih dobro razmislio. Cilj mi je igrati nogomet, ovdje, bilo gdje, moje je da dam maksimum od sebe - kaže Tudor.

I dok mlađi tek priželjkuju velike karijere, “veteran” zagrebačke kolonije u Hajduku je već prošao tri posudbe, zadnju u slovenskom Zavrču. Je li ga to poljuljalo, je li se pobojao da ga je Hajduk prekrižio?

- Ne, dobro mi je došlo sve to, stekao sam iskustvo i napredovao. Ali, najvažnije u svemu tome je da sam igrao, a to je pogotovo važno za nas napadače, imati neki kontinuitet. Naravno, i krize su dio te priče, samo ih treba izdržati, moraš se boriti, nema predaje. Najlakše se predati – iz prve će ruke suigračima održati malu lekciju iz upornosti Kiš.

I njemu je lijepo u Splitu, ima on i jednu svoju oazu kod Makarske, gdje se opušta i mentalno priprema za nove izazove. Svoje tajne pošte za regeneraciju imaju i ostali.

- Ima u Splitu lijepih mjesta za opuštanje prije i poslije utakmice - kazat će Tudor.

Naravno, pritom nije mislio na eventualni noćni život. Nemaju oni ni vremena za to. Ipak, o tome, kao ni o pitanju jesu li svi oni hajdukovci baš od malih nogu ili su to možda postali potpisom ugovora s bijelima, te gdje će živjeti nakon zaključenja karijere, nećemo.

Uostalom, i Štefa Deverića i Niku Kranjčara hajdukovci danas pamte isključivo po dobrim partijama u bijelom dresu.

Sve ostalo je, složit ćete se, manje važno.